26. 5. 2014.

Suviše dugačka senka zvaničnih institucija

Suviše dugačka senka zvaničnih institucija

Posmatrajući društvene pokrete u Novom Sadu među kojima poslednji pravi ozbiljne talase, a reč je o Društvenom centru, može se reći da grad Novi Sad pati od hroničnog nedostatka građanske neposlušnosti. Ovako nešto se često može naći pod imenom „vojvođanskog mentaliteta“ u novinskim člancima, pa čak i u raznim sociološkim pogledima na društvenu dinamiku. Naime, nastoji se pokazati da specifična stanja kolektivne svesti (što je prilično nejasan pojam koji je, uz to, do krajnje mere prostituisan) utiču na ponašanje nezvaničnih institucija društva kao što je građanski aktivizam ili neposlušnost istog. Poenta ovakvih grebanja po površini najčešće barata sa kvazi činjenicama koje nastoje okarakterisati određene biološke datosti kao neumoljive, kao platonističke ideje koje titraju na zidu pećine. Suština se, zapravo, nalazi u, brodelovski rečeno, „procesima srednjeg i dugog trajanja“. Najjednostavnije rečeno ovi procesi podrazumevaju osmatranje one istorije koja nije jasno vidljiva golom oku istorije kao naracije. To su podzemni procesi određeni geografijom, klimom, gustinom stanovništva i dinamikom istog, zatim privrednim i ekonomskim kapitalom, da bi na kraju sve bilo sumirano u manifestaciji kulturnog pozicioniranja.

Novi Sad je grad bez jasnog identiteta. Činjenica da je u modernoj istoriji jugoslovenskih naroda bio u podređenom položaju u odnosu na glavne gradove republika, Novi Sad nije bio u mogćnosti da razvija svoje urbane kapacitete. Sa druge strane, taj isti grad je imao privilegiju da se u drugoj, ili čak, trećoj klasi gradova razvija intelektualna klima neometana od rigidnih partijskih apartčika. To je bila prednost koja je omogućavala izoštravanje ideja neafirmisanih umetnika i odskočna daska za dalje delanje. Međutim, status quo ne traje dugo, odnosno ideja zahteva novu formu kroz koju želi da se izrazi, pa je tako skretanje pažnje javnosti bilo moguće samo u većim gradovima kakvi su (bili) Beograd, Zagreb i Sarajevo. U jednoj od emisija RTV novosadski konceptualni umetnik Predrag Vranešević je rekao da je u Novom Sadu ostao iz nužde i da je istinsku interakciju sa publikom nalazio, pre svega, u Beogradu. Početak ove godine za Novi Sad deluje uzbudljivo i stiče se utisak da grad dobija sve više na svojoj urbanosti uz sve što taj fenomen prati. Već pominjani Društveni centar je dospeo u žižu medijske javnosti, incidenti oko obeležavanja dana Racije, zatim održavanje dela rukometnog prvenstva i izgreda koji ga prate, da bi na kraju došli do ovogodišnjih laureata jednih od najprestižnijih umetničkih nagrada na državnom nivou. Reč je o Slobodanu Tišmi i Nikoli Džafu. Istina, ova dvojica se nalaze u poznim stvaralačkim godinama, ali njihove nagrade predstavljaju opšte mesto u društvu gde je alternativna scena centra (Beograd) do te mere okoštala da se guši.

Čini se da je Novi Sad isuviše robovao izvikanom konceptu multikulturalizma (po principu gledam svoje dvorište), a ostajao „kratak“ na polju interkulturalizma. U suštini svega ovoga nalazi se, zvuči paradoksalno, nedovoljno urbanizovan grad. Sa izuzetkom Limana i donekle Grbavice, ne postoji deo grada koji ima svoj moderni, prepoznatljivi genius loci iliti duh mesta. Ovo važi sve do masovnog preuređenja grada koje počinje rušenjem kuća sa okućnicom u udaljenosti od centra grada trideset minuta peške. Džafo u „Politici“ (21. januar, Kulturni dodatak) kaže: „Novi Sad je inferioran u odnosu na Beograd, zbog svog pasivnog mentaliteta. Taj animozitet nikada nije savladan. To sam shvatio dok sam 30 godina živeo u Beogradu: energija, tempo, novac koji Beograd ima čine ga superiornijim. Ipak, doseljenici su tokom poslednje dve decenije promenili Novi Sad nabolje.“ I zaista, ma šta rođeni Novosađani misli o novim sugrađanima nazivajući ih pogrdnim imenima, oni su otvorili grad Novi Sad. Ali i to je samo površinska slika, grad je, uslovno rečeno, profitirao na ratovima devedestih i izašao iz senke marginalca. Vremenska distanca često predstavlja problem za ovakvu tvrdnju, ali posmatrano iz pomenutih perspektiva srednjeg i dugog trajanja, ratne devedesete predstavljale su nacionalističku agoniju koja će, sasvim sigurno, biti smenjena socijalnim problemima i preispitivanjima unutrašnjih problema država. Tu leži šansa grada. To je, na izvestan način, usluga u formiranju civilnog društva koje ne nastaje preko noći. Novi Sad na tom putu sigurno zauzima značajno mesto kao centar Vojvodine i drugi grad po veličini u državi. Građenje grada je proces koji zahteva kontinuitet, a zauzvrat daje intenzitet ljudskih odnosa i veza. U tom smislu, koristeći naslov jednog Tišminog romana, podizanje vojvođanskog Ur(videk)a je dug proces koji podrazumeva direktnu građansku akciju i identifikaciju sa svojom ulicom i kvartom i spremnost da se oni brane, ali ne samo svirkom i igranjem. Upravo to trenutno nedostaje Novom Sadu i zato će se rešenje pitanja Društvenog centra voditi prevashodno na relaciji Grad – Država. 








Нема коментара:

Постави коментар