Levica
u Srbiji danas?
Kada su krajem 20. veka pojedini
autori, poput Hantingtona i Fukujame, pisali o “sukobima civilizacija” i “kraju
istorije” hteli su da naznače neminovnost i univerzalnost principa slobodnog
tržišta i deregulacije kao trase ka demokratskom društvu. Danas čak i
najtvrdokorniji protivnici države blagostanja, uključujuči i pomenutog
Fukujamu, kao i Bžežinskog, ističu u svojim tekstovima značaj i potrebu,
svojevrsnih, levih skretanja. Vrednosti i taktike za koje su se zalagali dok je
padala “crvena zavesa” evoluirale su u ono što Ron Pol, jedan od republikanskih
kandidata za glavnog kandidata na predsedničkim izborima, naziva fašizmom
korporacija i autoritarne vlasti. U svetlu levih skretanja ovih ličnosti, kao i
pojavom brojnih društvenih pokreta (pre svega se misli na Anonimne o kojima će
dalje biti nešto reči), Srbija ostaje anemična u istinski subverzivnom delanju.
Nestanak socijalističke
Jugoslavije značio je i prihvatanje gore pomenutih ideja neoliberalizma kroz
nacionalističku demagogiju. Sva kasnija nastojanja da se
(nacional)socijalistička vlast Miloševića sruši okupljala su koalicije koje su
u sebi imale najmanje ideologije obojene crvenim. To govori da je, sa izuzetkom
određenog dela intelektualne elite, ostatak društva uspešno povezao
nacionalizam sa nasleđem socijalizma, a da zapravo nije razumeo šta se zaista
dogodilo. Promene iz 2000. god. bile su pokušaj bezustavne konsolidacije
institucija u cilju evropskih integracija, a rezultirale su učvršćivanjem narodnjačkog
konzervativizma. Tada je olako prokockana prilika da se otvori javna rasprava o
putevima budućnosti srbijanskog društva zahvaljujući hroničnoj bolesti
ovdašnjeg političkog života – samovolji. Danas imamo verziju “političkog
kapitalizma” kroz koju uzalud deluju svi napori zaposlenih u Jugoremediji,
uzalud nastupi Zagorke Golubović, uzalud i ekstremizam anarhosindikalista koji
deluje tragikomično u odnosu na grčka gibanja. Prosečan čovek još uvek kao da ne
razume kapitalizam kao fenomen, a kamoli određene ideološke interpretacije
kapitalizma. Da stvar bude još gora, ni najveće stranke nisu sigurne gde su na
ideološkom spektru. Razlozi zašto je
to tako imaju svoje uzroke u politici petooktobarskih promena koje su bile
arogancija lidera i ignorancija društvene dinamike, ali uzroke treba tražiti i
u daljoj prošlosti koja cementira dublje i snažnije.
U Srbiji postoje dve vrste
levičarenja kod prosečnog čoveka.
Jedna je jugoslovenskog karaktera
i ona je po prirodi stvari agrarnog tipa i angažuje se tek pod pretnjom
spoljašnje opasnosti. Dok Marksova prorokovanja priželjkuju revolucije u
urbanim sredinama, ruska, jugoslovenska, kineska, kubanska revolucija izbijaju
u seljačkim društvima i to kao posledica globalnih ratnih gibanja. U Srbiji sa
naglašenim centralizmom, kraljevskim dinastijama iz naroda, velikim ljudskim
gubicima iz Prvog svetskog rata, niskim stepenom urbaniteta, levica nikada nije
imala snažno uporište. Glavninu partizanskog pokreta jesu činili Srbi, ali Srbi
iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine (činjenica da je Prva proleterska brigada
formirana u Rudom, kao i prva oslobođena teritorija Užička republika, ističe
značaj, uslovno, ovog sandžačkog kraja) i Hrvatske, a kako su ideje pokreta
bile humanističke njima se priklonio i veliki broj drugih naroda. Sa raspadom
Jugoslavije srbijanska levica je ostala koncentrisana u Beogradu zahvaljujući
njegovom nekadašnjem saveznom administrativnom položaju. I tu zaista treba
odati priznanje novonastalim urbanim pokretima koji su bili mikrokosmos
svetskih dešavanja. Ovaj jugoslovenizam danas ima romantičarsku crtu i jasno je
da je teško izvodiva neka nova zajednica u jeku evropskih integracija, a o
povratku na pređašnje stanje neusvislo je govoriti.
Na ovom mestu dolazimo do druge
struje koja simpatiše levicu, ali je praktikuje samo u modnom ili kozmetičkom
smislu. Povratak prirodi, promena svesti, odbacivanje nauke i tehnologije, samo
su neke od fraza ove hipnotizovane levice. To je nasleđe 1968. god. za koju je
Rejmon Aron rekao da je bila psihodrama i delirijum frustracija prošlosti za
koje je uspešno predvideo da ne vode u suštinsko menjanje sistema. Hobsbaum će
kasnije potvrditi ovo zapažanje i istaći ’68. samo kao kulturnu revoluciju i
uvod u potrošačko društvo profesionalnih manekena levice. I upravo ovde
dolazimo do problema sa Anonimnima koji se izdaju za pobunjenike. Dva teksta
veoma dobro analiziraju njihovo kvazi subverzivno delanje. Jedan je objavljen u
dnevnim novinama “Danas” pod naslovom “Anonimni u žabljoj akciji” kolumniste
Alekseja Kišjuhasa, a drugi je tekst Darka Draškovića “Izneverena anonimnost –
Anonimni u akciji ‘kulturne dekontaminacije’” objavljen na blogu “Novog plamena”.
I jedan i drugi autor dobro primećuju da je na delu kulturni elitizam koji nije
ništa drugo nego druga strana iste medalje kojoj je cilj, takođe, konzumerizam.
Ističući zahteve za zabranu zabranjivanja subkulturni pokreti iz 1968. god.,
pre svega Situacionisti, utrli su put postmodernizaciji u cilju jednakih
mogućnosti. Bumreang se danas vraća u vidu izreke da nema veće nejednakosti od
jednakog tretmana nejednakih. Ova mala digresija služi da ukaže koji regres su
doživele današnje samoproklamovane diverzantske grupe. Naime, dok su
Situacionisti zagovarali anarhizam, mada je u praksi izvodiv samo
anarhokapitalizam, kroz apsolutnu slobodu izbora i rušenje autoriteta, današnji
pobunjenici guše upravo slobodu izbora pri tom koristeći sasvim pogrešnu
metodologiju u cilju otvaranja očiju narodu. Kao što su hipici “menjali” svet
sa cvećem u kosi i narkoticima u venama odlazeći u paralelne svetove, tako i
Anonimni “menjaju” svakodnevni život kulturnim ratom koji nije ništa drugo nego
rat između dve različite, situacionistički rečeno, vrste spektakla. I u jednom
i u drugom slučaju reč je o izdaji Marksa. Dok je ovaj, često pijani i
agresivni, teoretičar i revolucionar zagovarao radničku borbu, odnosno
infrastrukturna nezadovoljstva u cilju oružane borbe i rušenja poretka,
današnji “revolucionari” se ustežu od “tučnjave” rečima i delima i ignorišu
egzistencijalne uslove onih koji čine da najgledanije emisije budu upravo
“City” i “Grand”. Rambo Amadeus je u jednom intervjuu iz 1994. god. muzičko
uređivanje narodnog ukusa preko klasične muzike i džeza na državnoj televiziji
nazvao kulturtregerskim, a što je u stvari bila reakcija na koncpet tadašnjeg
Ministarstva kulture pod nazivom “Lepše je sa kulturom”. Taj projekat je trebao
da dovede do osvešćivanja zabludelih narodnih masa ogrezlih u turbo folk dok je
država gorela u nacionalističkom ratu. Tadašnje licemerje se iz zvaničnih
struktura danas preliva na nezvanične koje predvode egoistične grupice dobrostojećih
šminkera. O tome koliko su odani misiji progresivnih ideja govori i činjenica
da im je zaštitni znak lik engleskog reakcionara Gaja Foksa.
Levici u Srbiji predstoji dug put
afirmacije kroz radničku borbu oličenu u sindikalizmu. Da bi se to dogodilo
neophodno je nešto i proizvoditi, a ne samo uživati u tercijarnom i kvartarnom
sektoru. U tom smislu treba imati na umu bitne revizije stavova gorepomenutih
tvrdolinijaša neoliberalizma i posmatrati ih u svetlu tekućih evropskih
intregracija.
Нема коментара:
Постави коментар