Pozitivizam i Brazil(ija)
Odnos između socijalnih teorija i
prostorne refleksije istih zauzima posebno mesto u čitanju istorije svakog
društva, a u slučaju republikanske istorije Brazila svakako zaslužuje pažnju
jer je reč o smelim primenama mladih svetonazora na još mlađi državni aparat.
Uspostavljanjem republike 1889. g. napravljen je otklon ne samo u političkom
smislu državnog uređenja, već u širem konceptu shvatanja razvoja društvenog
tkiva Brazila. Krilatica „Ordem e Progresso“ predstavlja implementaciju ideja
filozofije pozitivizma koje je filozof Rajmundo Tišeira Mendes postavio kao
nacionalni moto pri tom osnivajući Pozitivističku crkvu Brazila. Uspeh religije
humanizma i pozitivističke crkve je više nego upitan, ali je zato uspostavljen
model evolutivnog razvoja društva oslonjenog na sopstveni kapacitet i
identitet. Odbacivanjem klasičnog, kolonizatorskog stila Portugala , Brazil
je otvorio vrata unutrašnjosti zemlje i pokrenuo emancipaciju domorodačkog
stanovništva bez oslanjanja na radikalizam revolucionarnih ideja. Na taj način
je Brazil
izvršio, kontovski i pozitivistički rečeno, raskid sa teološkim i metafizičkim
nasleđem kolonijalizma i zakoračio u eru Moderne. Pozitivističko viđenje sveta
bazira se na neutralnosti činjenica neopterećenih mitološkog i
tradicionalističkog nasleđa, i upravo je taj pristup omogućio otvaranje Brazila
ka svojoj „utrobi“ koji je kulminirao neposredno posle Drugog svetskog rata
izgradnjom Brazilije. Izgradnju Brazilije nemoguće je posmatrati van ideološkog
i političkog konteksta šire globalne slike sredine 20. veka kada socijalistički
pokreti sve više dolaze do izražaja, a modernistički, internacionalni stil u
arhitekturi konačno dobija istaknuto mesto. Teza francuskog sociologa Anrija
Lefevra o gradu kao otisku društva u prostoru potvrđena je masovnom primenom
jeftinih materijala i brzom izgradnjom, a rezultirala je apstraktnom i
funkcionalnom arhitekturom. Modernizam Brazilije u tom kontekstu predstavlja
„bezličnost“ apstraktno-neutralnih formi svedenih na bazične elemente, upravo
po principu klasika utopijske socijalne misli o zlatnoj sredini za novog
čoveka. Modernistička izgradnja Brazlije je, po Nimejerovim rečima,
predstavljala uvođenje progresa u nerazvijenu, pozitivistički rečeno,
metafizičku unutrašnjost Brazila. Internacionalni arhitekonski stil u svetu i u
Brazilu imao je poruku stvaranja nove političke nacije koja je trebala da bude
rasterećena prošlosti, te se stoga progresistička arhitektura distancira od
ornamentizacije kao svojevrsne etiketizacije političkih subjekata i, uopšte, prošlosti
i porekla javnosti. Progresistička arhitektura Brazilije postavila je u centar
interesovanja tipizaciju urbanog javnog prostora koji je trebao da bude
dostupan svima bez obzira na socijalni ili bilo koji drugi predznak.
Prvobitno objavljeno na portalu Buka
Prvobitno objavljeno na portalu Buka
Нема коментара:
Постави коментар