Ancien Régime
Od đurđevdanskih izbora traju iščuđavanja i lamentiranja nad neuspehom
građanskih opcija i građanskog društva, lošeg sistema vrednosti koji nas polako
vraća u devedesete. Kao kruna tog povratka u budućnost bio je (iz)vanredni
uspeh SPS-a na parlamentarnim izborima. Ako pri tom obratimo pažnju i na sasvim
solidan uspeh Dveri dobijamo utisak povampirenja duhova „starog režima“.
Međutim, za njihov uspeh, a neuspeh „građanskosti“, ne treba kriviti nikakve
sisteme vrednosti jer se oni grade kroz infrastrukturu svakodnevnog života. To
je glavni uzrok problema i nestabilnosti – institucije koje šire sistem
vrednosti nisu reformisane.
Kišjuhas je u svojoj redovnoj kolumni jedan tekst naslovio „Trijumf vođe“ i
bio je sasvim u pravu. Međutim, ono latentno što mu je promaklo jeste da to
nije nikakva novost u srbijanskoj političkoj istoriji. Od početka 20. veka pa
sve do danas na političkoj sceni Jugoslavije/Srbije ne postoji uravnoteženost i
bezličnost državnih institucija. Harizma je bila presudni faktor za uspeh, a
dugovečnost državnog razvoja neretko se merila ne samo političkim vekom vladara, nego i biološkim. Pri
tome, treba praviti razlikovanje među de
facto nedemokratskim vladarima i onim koji to formalno jesu. Eksperimenti
sa vođama, harizmatičnim liderima i diktaturama počeli su sa kraljem
Aleksandrom, zatim sa Brozom - najuspešnijim u modernoj istoriji jugoslovenskih
naroda, i na kraju sa Miloševićem. Revolucionarne promene iz 2000. god. donele
su na scenu mnoštvo stranaka koje su bile izuzetno autoritarno ustrojene.
Problem postaje veći kada se društvo bez institucija nastoji voditi ka
demokratiji kroz harizmu i pragmatizam vođe kako je to radio Đinđić. Sasvim
sigurno da je pokojni premijer imao dobre namere modernizacije Srbije, ali
metodologija je očigledno bila pogrešna čim nas danas vraća u budućnost u kojoj
SPS ponovo igra. Pogledamo li unazad videćemo da se društveni problemi
konstantno nastoje rešiti revolucijama, a kako svaka revolucija ima i svoju
diktaturu koja govori da je ona tu dok „institucije“ ne ojačaju i društvo ne
sazri, jasno je da je rezultat jalov.
Iz tog razloga je dobro prisetiti se šta je 1918. god. govorio nemački
sociolog Maks Veber ističući pogubnost revolucionarnog razmišljanja političke
elite, a u cilju ispravnog vođenja društva. „Revolucije uzimaju jedan tajanstveni
tok, koji je poznat iz istorije i koji često lako dovodi do starih vlasti. A
dosadašnji razvoj leži nažalost na toj liniji.“ Veberovo predviđanje se
obistinilo u vidu nemačkog nacizma i ogromnih ratnih razaranja naspram kojih je
Veliki rat ispao mali. Pogledamo li u nemački komšiluk vidimo Francusku koja
ima bogato iskustvo sa restauracijama, pri čemu ni današnjoj Petoj republici ne
manjka revolucionarnog diktatorskog potencijala koji dolazi i sa leva
(Melanšon) i sa desna (Le Pen). Poslednja decenija 20. veka u Jugoslaviji
potvrdila je ovu tezu.
Stoga, povratak SPS-a nije nikakvo čudo već logičan ishod kome su čelni
ljudi DS-a i DSS-a (nenamerno) utrli put. Ostaje da se vidi kako će se
rukovodstvo SPS-a, tj. vođa,
pozicionirati u narednim godinama s obzirom da su na neki način potomak SKJ-a
od koga su nasledili dobre organizacione i upravljačke sposobnosti. Svi ostali
to nasleđe upravljanja birokratijom nemaju, u smislu da ne znaju da formiraju
institucije. Ko god da bude vodio reforme morao bi da ima na umu Darendorfovo
pravilo „666“ kada je 1990. pisao o državama istočnog bloka: 6 meseci za
ustavnu konsolidaciju, 6 godina za političku, pravnu i ekonomsku
transformaciju, 6 decenija za izgradnju građanskog društva. Pod uslovom da se
ne podlegne čarima apsolutne vlasti i odsustva javnog dijaloga. To se Srbiji
upravo dogodilo.
Uspeh Nikolića na predsedničkim izborima ukazuje da se DS preigrala i
zaboravila na opasnosti monologa i autoritarnosti. Ponavljanje fraza bez opipljivijeg
materijalnog rezultata uslovilo je da se ideologija DS-a razvodni i izgubi
svoje jezgro. Povratak SNS-a, odnosno Nikolića, pokazuje da je vođa još jednom pobedio
razblaživanjem ekstremizma radikala i apsorbovanjem „emancipovane desnice“.
Narodnjački konzervativizam je na taj način dobio homogenije telo i mogućnost
saradnje sa neodređenom ideologijom SPS-a. Restauracija može da počne.
Нема коментара:
Постави коментар