26. 5. 2014.

Ancien Régime

Ancien Régime

Od đurđevdanskih izbora traju iščuđavanja i lamentiranja nad neuspehom građanskih opcija i građanskog društva, lošeg sistema vrednosti koji nas polako vraća u devedesete. Kao kruna tog povratka u budućnost bio je (iz)vanredni uspeh SPS-a na parlamentarnim izborima. Ako pri tom obratimo pažnju i na sasvim solidan uspeh Dveri dobijamo utisak povampirenja duhova „starog režima“. Međutim, za njihov uspeh, a neuspeh „građanskosti“, ne treba kriviti nikakve sisteme vrednosti jer se oni grade kroz infrastrukturu svakodnevnog života. To je glavni uzrok problema i nestabilnosti – institucije koje šire sistem vrednosti nisu reformisane.

Kišjuhas je u svojoj redovnoj kolumni jedan tekst naslovio „Trijumf vođe“ i bio je sasvim u pravu. Međutim, ono latentno što mu je promaklo jeste da to nije nikakva novost u srbijanskoj političkoj istoriji. Od početka 20. veka pa sve do danas na političkoj sceni Jugoslavije/Srbije ne postoji uravnoteženost i bezličnost državnih institucija. Harizma je bila presudni faktor za uspeh, a dugovečnost državnog razvoja neretko se merila  ne samo političkim vekom vladara, nego i biološkim. Pri tome, treba praviti razlikovanje među de facto nedemokratskim vladarima i onim koji to formalno jesu. Eksperimenti sa vođama, harizmatičnim liderima i diktaturama počeli su sa kraljem Aleksandrom, zatim sa Brozom - najuspešnijim u modernoj istoriji jugoslovenskih naroda, i na kraju sa Miloševićem. Revolucionarne promene iz 2000. god. donele su na scenu mnoštvo stranaka koje su bile izuzetno autoritarno ustrojene. Problem postaje veći kada se društvo bez institucija nastoji voditi ka demokratiji kroz harizmu i pragmatizam vođe kako je to radio Đinđić. Sasvim sigurno da je pokojni premijer imao dobre namere modernizacije Srbije, ali metodologija je očigledno bila pogrešna čim nas danas vraća u budućnost u kojoj SPS ponovo igra. Pogledamo li unazad videćemo da se društveni problemi konstantno nastoje rešiti revolucijama, a kako svaka revolucija ima i svoju diktaturu koja govori da je ona tu dok „institucije“ ne ojačaju i društvo ne sazri, jasno je da je rezultat jalov.  

Iz tog razloga je dobro prisetiti se šta je 1918. god. govorio nemački sociolog Maks Veber ističući pogubnost revolucionarnog razmišljanja političke elite, a u cilju ispravnog vođenja društva. „Revolucije uzimaju jedan tajanstveni tok, koji je poznat iz istorije i koji često lako dovodi do starih vlasti. A dosadašnji razvoj leži nažalost na toj liniji.“ Veberovo predviđanje se obistinilo u vidu nemačkog nacizma i ogromnih ratnih razaranja naspram kojih je Veliki rat ispao mali. Pogledamo li u nemački komšiluk vidimo Francusku koja ima bogato iskustvo sa restauracijama, pri čemu ni današnjoj Petoj republici ne manjka revolucionarnog diktatorskog potencijala koji dolazi i sa leva (Melanšon) i sa desna (Le Pen). Poslednja decenija 20. veka u Jugoslaviji potvrdila je ovu tezu.

Stoga, povratak SPS-a nije nikakvo čudo već logičan ishod kome su čelni ljudi DS-a i DSS-a (nenamerno) utrli put. Ostaje da se vidi kako će se rukovodstvo SPS-a, tj. vođa, pozicionirati u narednim godinama s obzirom da su na neki način potomak SKJ-a od koga su nasledili dobre organizacione i upravljačke sposobnosti. Svi ostali to nasleđe upravljanja birokratijom nemaju, u smislu da ne znaju da formiraju institucije. Ko god da bude vodio reforme morao bi da ima na umu Darendorfovo pravilo „666“ kada je 1990. pisao o državama istočnog bloka: 6 meseci za ustavnu konsolidaciju, 6 godina za političku, pravnu i ekonomsku transformaciju, 6 decenija za izgradnju građanskog društva. Pod uslovom da se ne podlegne čarima apsolutne vlasti i odsustva javnog dijaloga. To se Srbiji upravo dogodilo.

Uspeh Nikolića na predsedničkim izborima ukazuje da se DS preigrala i zaboravila na opasnosti monologa i autoritarnosti. Ponavljanje fraza bez opipljivijeg materijalnog rezultata uslovilo je da se ideologija DS-a razvodni i izgubi svoje jezgro. Povratak SNS-a, odnosno Nikolića, pokazuje da je vođa još jednom pobedio razblaživanjem ekstremizma radikala i apsorbovanjem „emancipovane desnice“. Narodnjački konzervativizam je na taj način dobio homogenije telo i mogućnost saradnje sa neodređenom ideologijom SPS-a. Restauracija može da počne. 







Нема коментара:

Постави коментар