Javni prostori (objavljeno u publikaciji Građanskih incijativa PDF zbornik radova)
Ukoliko pođemo od ideje francuskog sociologa Anrija Lefevra da je „grad otisak društva u prostoru“ i da se kroz urbani, arhitektonski pejsaž najbolje čitaju uticaji i unutardruštvena kretanja, onda odatle možemo sagledati i značaj javnih prostora, kao i položaj u kome se oni danas nalaze u Srbiji. U tom kontekstu nemoguće je čitavu situaciju javnih prostora posmatrati ukoliko se ne ukaže na istorijsko nasleđe i omasovljavanje javnih prostora, a što sve u današnjem društvu Srbije ima veoma kratku tradiciju
Prvi ozbiljniji pokušaji u
istoriji samostalnih jugoslovenskih naroda (to je bitno naglasiti jer je pre
stvaranja Jugoslavije na ovim prostorima jedino Austro-Ugarska ostavila
ozbiljnije tragove u prostornom planiranju) da se javni prostori afirmišu kao
suštinski neprofitni aspekt društvenog života počinje sa socijalističkom
republikom koja je u ove krajeve sistemski donosila ideje Moderne, odnosno
Prosvetiteljstva, a to su pre svega emancipacija, vera u razum, progres,
objektivnost. Sa ovim načelima se nastupilo u oblasti izrade prostornog
planiranja gde je na scenu izašla ona arhitektonska orijentacija prepoznatljiva
u radovima Le Korbizijea, Gropijusa, Van de Roea, Rajta, a prepoznatljiva pod
imenom „modernistička“ arhitektura, odnosno „progresizam“. To je prvi put da se
prostor tretira kao širi krug, kao sfera kretanja indvidue koja nije svedena
samo na samodovljno bitisanje; industrijski grad je zahtevao i strukturalno
preuređenje životnih navika čoveka, te je iz tog razloga sam grad morao biti
prilagođen novonastalim potrebama čoveka. To su problemi koji više nisu mogli
biti rešavani sitnim prepravkama, bilo je neophodno oštro povlačiti linije i
obezbediti jednu koherentnu urbanu formu adekvatnu suštinskim unutrašnjim
princpima datog društva, baš onako kako je u devetnaestovekovnom parizu to
uradio baron Osman. U tom smislu, Novi Beograd je oličenje tih revolucionarnih
zbivanja u društvu sa svim svojim širokim bulevarima koji se seku pod pravim
uglovima, sa svim svojim stambenim blokovima građenim po principima „vrtnih
gradova“ i sa svojim arhitektonskim simbolima: zgradom SIV-a, zgradom CK-a
(čije se sedište prvobitno nalazilo u današnjoj zgradi Doma Omladine), kao i sa
zgradom Muzeja savremene umetnosti.[1]
Tadašnja državna
ideologija je prepoznala, odnosno njeno suštinsko obeležje je u sebi već
podrazumevalo, želju za stvaranjem novog čoveka, emancipovanog kosmopolite sa
osećajem pripadnosti jednoj uraboj sredini. To je značilo ubrzanu
industrijalizaciju i masovni egzodus iz ruralnih u (novonastale) urbane
sredine, pri čemu se bilo kakvo romantičarenje doživljavalo kao reakcionarnost
(odatle i veoma loš status seljaka u komunizmu koji su se doživljavali kao
kočničari revolucije, a takav stav je imao pogubne posledice za samo selo).
Ipak, može se reći da je tadašnja državna politika orijentisana na urbano
planiranja u sebi sadržala klicu onoga što se danas čita kao civilni sektor,
nešto što podrazumeva građansku participaciju, odnosno stvar od javnog značaja
– u ovom slučaju to su javni prostori. Ideologija komunizma je imala svoje
„obožavanje boga“, koje je doduše bilo sekularno i oličeno u harizmi vođe,
međutim sama ideja u praksi nije bila u tolikoj meri rigidna, jer u protivnom
ne bi postizala rezultate na međunarodnoj sceni iz oblasti sporta i umetnosti.
Dakle, jedno institucionalno regulisano omladinsko organizovanje imalo je svoj
cilj, a to je da prosvećuje i pomaže mladim ljudima u cilju samoostvarenja i
participacije u širem javnom životu. Poenta je bila ljudima ponuditi nezvaničnu
i neformalnu specijalizaciju i rekreaciju. Sa raspadom tog sistema nestaju i
institucije koje su bile nadležne za ove probleme, a sa uplivom neoliberalne
ideologije nešto što ne donosi profit sasvim sigurno ne može biti jedan od
prioriteta državnih institucija. Iz tog razloga važno je aktuelizovati probleme
koji se tiču omladinskog aktivizma, i uopšte, građanskog aktivizma, jer je to
jedina mogućnost za obuzdavanje državnog i korporativnog kapitalizma.
Koliko god fraza o
„potrošačkom društvu“ zvučala otrcano, ona se može uzeti kao fenomen u širem
društvenu okviru koji može poslužiti za lociranje suštinskog problema u kome se
jedno tranziciono društvo nalazi. Nedostatak onih institucija koje bi imale
funkciju da podrže stvaralaštvo i inovativnost bitno je uticao na promene u
najvećem delu civilnog sektora, tek se poslednjih godina počinju javljati
samostalni kulturni centri i kancelarije za mlade kao nepofitne organizacije.
Činjenica da je nacionalizam bio (a i danas igra značajnu ulogu na polju
ideologija savremenog društva) promovisan i potpomognut od zvaničnih
institucija koje menjaju svoju suštinu sa svakom novom smenom vlasti, dolazilo
je i do erozije i sve veće devastacije potencijalnog korektivnog elementa
oličenog u cilivnom društvu. Sigurno da ni socijalistički model nije bez
grešaka, daleko od toga. Očigledno je da su ondašnje državne institucije radile
na omladinskom aktivizmu sa voluntarističkim pobudama, pri tom se ne obazirući
na mogućnosti neideološkog aktivizma i uopšte uređenja društva, jer da je tako
zaista i rađeno, sasvim sigurno ne bi bilo današnje ruiniranosti i zaostalosti.
U tome i jeste poenta civilnog društva i građanske participacije, kroz aktivno
učešće u brobi za javna dobra stvara se slojevito kulturno-istorijsko nasleđe
koje kasnije ne može biti tek tako uzurpirano samovoljom političke ili
ekonomske elite. Zato je evoluciono-materijalistički pritsup društvenog razvoja
i proučavanja tog razvoja daleko plodniji od onog koji se bazira na sistemskoj
i ekstra-ideološkoj tendenciji da se menja svest ljudi. Treba sagledati realnu
situaciju i realne potrebe, a zatim iz toga izvoditi korake za zadvoljavanje
tih potreba.
Kada je reč o samim javnim
prostorima treba imati na umu da je vreme državnog nadzora i „brige“ za
omladinski razvoj prošlo i da savremena država pre svega predstavlja
neoliberalnu ideologiju, a koja sadrži jednu, u osnovi, konzeravtivnu socijalnu
politiku sa minimumom izdataka za one društvene sektore koji ne donose direktan
profit. To se, između ostalog, primećuje i na primeru javnih prostora koji su u
periodu posle demokratskih promena uzurpirani bez javnih rasprava i davani u
zakup, ili prodavani, bez ikakvog obzira na eventualna oštećenja koja bi se
mogla pričiniti. Ta situacija se desila sa brojnim javnim površinama, platoima,
zelenim površinama, prostorima namenjenim za izgradnju trgova, a takođe i
brojnim zgradama koje mogu biti spomenici od umetničke vrednosti. Verovatno je
najprepoznatljiviji primer uzurpacije javnog prostora u Beogradu izgradnja
tržnog centra „Ušće“ koji je uništio jedan deo šireg urbanog modernističkog
kompleksa i planiranja uopšte. Komercijalizacija je sveprisutna i ona, svakako,
treba da postoji, ali je problem što se to radi neplanski, bez tendera i javne
rasprave; površine i objekti od nesumnjive arhitektonske i javne vrednosti
bivaju zloupotrebljeni od strane gradske i republičke vlasti, a u cilju linije
slabijeg otpora krupnim kapitalistima, odnosno, tajkunima. Dovoljno je uzeti
primer gradskog parking servisa koji raspolaže monopolom na preuređenje
gradskih površina, pa tako površine namenjene za izgradnju trgova, kojih u
Srbiji ionako ima malo, sem u onim vojvođanskim gradovima gde je austro-ugarsko
prostorno planiranje ostavilo traga, postaju površine za parkiranje motornih
vozila. To je još jedan primer koji ukazuje na nepostojanje građanskosti i,
uopšte, osećajem za prostorno uređenje, a samim tim i društveno ustrojstvo.
Dozvole koje se dodeljuju trgovcima kako bi mogli da vozilima snabdevaju svoje
trgovine u strogim pešačkim zonama bivaju zloupotrebljene, što znači da parking
servisi imaju pravo da slobodno naplaćuju dozvole za kretanje kroz pešačke zone
i onim građanima koji nemaju ulogu dobavljača robe u ove zone. To sve više
podseća da se grad i prostor više ne posmatraju kao prilagođeni meri čoveka,
već meri automobila, s tim što se to radi na prilično skandalozan način tamo
gde je trenutna struktura grada koji živi u 21. veku prerasla njegovu formu iz
19. veka, ili u najboljem slučaju početka 20. veka.
Situacija je u Beogradu
posebno zanimljiva, s obzirom da taj grad nema aktivno prostorno planiranje
(sem pomenutog Novog Beograda koji je, sasvim sigurno, jedina beogradska
opština, a verovatno i u čitavoj državi, koja sa sigurnošću može da bude metropola
u malom). Najnoviji problem koji se odnosi na prestonicu jeste ukopavanje
Narodnog muzeja koji se nalazi u zgradi koja, uzgred, uopšte nije namenjena
muzejskim postavkama. To je problem Beograda generalno koji nema ni adekvatan
trg, jer se centralni Trg Republike pre može doživeti kao saobraćajnica; druga
stvar je problem koji se tiče hrama sv. Save koji nema apsolutno nikakvu
umetničku vrednost, a plato oko njega je sasvim neodgovarajući ako se posmatra
u odnosu na monumentalnost hrama. Pre nekoliko godina postojao je problem i sa
zelenim površinama, medijski je najbolje ispraćen slučaj Petog parka gde su
građani iz kvarta protestima, institucionalnim i uličnim, uspeli da spreče
uzurpaciju javnog prostora. Sudbina Gradića Pejton je i dalje neizvesna, mesto
je prilično oronulo, a moglo bi se iskoristiti kao tačka okupljanja mladih jer
se sitno preduzetništvo pokazalo kao slabo u odnosu na velike kompanije. Svojevrsna
„briselizacija“ urbanog prostora (termin je nastao šezdesetih godina 20. veka
kada je u Briselu došlo do masovne modernističke restrukturacije centra grada
koja je delovala nezgrapno) ovde kao da je oduvek prisutna, a njen pandan u
politici mogao bi se povezati sa onim što savrmeni teoretičari, u makro
sociologiji, nazivaju „balkanizacijom“, a to je da svaka nova garnitura koja se
pojavi na političko-ekonomskoj sceni vodi jednu ekskluzivističku politiku i
zahteva korenite promene koje podrazumevaju totalni raskid sa svim idejama i
tvorevinama njenih prethodnika. Nedostatak osećaja za kontinuitet i
neprepoznavanje onih kulturnih tvorevina koje društvo povezuju sa modernim
svetskim društvima, sveprisutna je činjenica koja prožima, u svojoj generičkoj
suštini, provincijske države. To nije samo kritika na račun današnje državne
nomenklature, već uopštena kritika onih koji su zahtevali skokovite mentalne
promene. Pa ipak, dostignuća pojedinih sistema ne mogu se relativizovati tako
da su svi podjednako značajni za progres, odnosno regres, jer u tom slučaju
nemamo pravo ni da se žalimo na postojeće stanje. Iz tog razloga, definisati
ciljeve znači i, donekle, odrediti metode kojima će se postizati ti ciljevi, a
ako su ciljevi emancipacija, participacija i stvari od javnog značaja, onda je
preovlađujuća reperna tačka država koja je nastala kao rezultat (narodne i)
socijalne revolucije. To ne znači dogmatizam i romantizovanje socijalizma, već
tendenciju da se neke ideje tog vremena pokušaju integrisati u savremeno
društvo. To je svakako briga za čoveka i njegovo samoostvarenje, promovisati
aktivnog člana društva koji više neće biti samo konzument masovne kulture, već
i akter u njenom oblikovanju. Današnja slika koja predstavlja slobodno vreme
svodi se na konzumerizam, a najveći deo najbolje organizovanih omladinskih
aktivnosti su ispolitizovane sfere javnog delovanja, tj. to su stranački
omladinci koji predstavljaju interese svojih centrala.
I zato su veoma potrebne
organizacije koje će se kretati linijom većeg otpora u cilju približavanja
ideje o važnosti javnih prostora koji stoje na raspolaganju civilnom sektoru,
jer se jedino na taj način borbom na lokalnom nivou mogu postići ciljevi koji
će služiti konkretnim potrebama određene populacije. Možda najbolji primer
jeste beogradski umetnički festival „Mixer“ koji se poslednjih godina svakog
maja meseca održava u silosima „Žitomlina“ na obali Dunava, a takođe je svoje
mesto u undergruond kulturi našao i klturni centar „Grad“. Novi Sad ima slične
i zanimljive koncepte omladinskih centara, pre svega to je Crna kuća i, skoro
otvoreni, kulturni centar „Fabrika“. Ono što je zajedničko ovim centrima jeste
da su to bili napušteni i ruinirani objekti (kao što je npr. zgrada
„BIGZ-a“) koje bi sasvim sigurno
zadesila sudbina rušenja, iako neki od njih predstavljaju, iz arhitektonske
tačke gledišta, vredna umetnička dela. Briga za industrijsku baštinu ili
industrijsku arheologiju može izvanredno da posluži nekim organizacijama,
pogotovo što ovi objekti raspolažu velikom površinom koja je građena (u
određenom smislu u stilu beton brutalizma) u jednostavnom stilu, to su prostori
koji su bili rukovođeni idejom „manje je više“ i „forma sledi funkciju“. Ne
treba zaboraviti da su pobornici i osnivači ideja koje su reprezentovane preko
pomenutih načela, bili prvi koji su počeli da se bave industrijskim dizajnom i
da su u najvećoj meri doprineli približavanju racionalizma i avangarde u
svakodnevni život. Danas u ovim centrima delaju najviše umetnici koji
pokušavaju da uhvate korak sa savremenim svetskim tendencijama u oblasti
muzike, slikarstva, književnosti, filma, pozorišta. Tribine koje se organizuju
na ovakvim mestima izgleda da predstavljaju oazu kritičkog mišljenja i
iznošenja zahteva za onim za čime subkulturna scena najviše vapi. Zvanične
institucije su toliko trome i toliko zavorene da na izložbe, tribine i
promocije knjiga koje se u njima organizuju dolaze još samo ljudi koji su
ostali u jednom ideološkom vakuumu. Verovatno najbolji primer značaja
alternativnih kulturnih centara predstavlja kulturni centar „Rex“ koji
organizuje omladinska takmičenja u poeziji i prozi – „Pesničenje“ (ideja o
organizovanju govorenja nezvanične poezije potiče iz Čikaga gde ju je
promovisao građevinski radnik Mark Smit). Mogučnost da se čuje i vidi nešto što
neće biti opterećeno kanonima svakako deluje subverzivno, u najekstremnijem
slučaju anarhično. To ne znači da se te ideje pošto-poto moraju primeniti u
zvaničnim institucijama ili da svi moraju živeti po principima „buntovne
omladine“, to je pre korektiv na koji bi društvo trebalo da bude ponosno, a
država da ga uzima kao nezvaničnog kulturnog i socijalnog savetnika. Dati
mogućnost iskazivanja nekome kome nije na prvom mestu profit, dati mogućnost
izvođenja performansa i hepeninga, poenta je institucija javnog dobra, odnosno
javnih prostora. Tzv. „urbani istraživači“ (među kojima su prvi bili Dadaisti
koji su ukazivali na napuštene objekte gde su mogli da ispoljavaju svoju
anti-umetnost), organizovanje flash mob aktivnosti (koje simbolizuju potrebu za
masovnom bezazlenom subverzijom okupljanjem i performansima na trgovima i
ulicama), skvotiranje (koje se radi iz nužde ili iz ubeđenja), street art,
najreprezentativnije su pojave koje ukazuju na značaj javnog prostora.
Nekomercijalizovani kafei koji rade kao profilisani klubovi idealna su mesta za
iznošenje svežih ideja u cilju aktivnog učešća i donošenja odluka u
institucionalnoj sferi.
Napraviti kulturni front
koji će samostalno izlaziti pred državne institucije sa jednostavnim zahtevom
na koji svi imamo pravo, a to je da se slobodno udružujemo i da slobodno
govorimo i pišemo. Krupni kapital sam po sebi ne može biti glavni krivac za
zloupotrebe javnog prostora, krupna politika koja odlučuje ide ruku pod ruku sa
njim i zato pritisak treba da bude usmeren pre svega na nju.
[1] Veoma je zanimljivo viđenje čitave
političke ili, još dublje, ideološke priče rasta (Novog) Beograda i njegovog
značaja u delima Borislava Pekića, koji je ukazivao na animozitet jednog sloja
prema vojvođanskoj, odnosno „austrougarskoj“ strani jugoslovenske prestonice.
Ovo se naročito aktuelizovalo posle ’90-tih godina, kada je Stari Beograd bio
stožer srpskog nacionalnog bića.
Нема коментара:
Постави коментар