26. 5. 2014.

Čitanje filma

Čitanje filma


Poslednjih nekoliko godina nemoguće je ne zapaziti polarizaciju u domaćoj kinematografiji koja za posledicu ima uvođenje i trijumf dekora i kulisa na uštrb kontekstualno zasnovane priče. U prvom slučaju nailazimo na svojevrstan istorijski revizionizam i kvazi istoriju svakodnevnog života čiji je reperni stub Prvi svetski rat, a u drugom slučaju pokušaj da se društvena stvarnost i kriza vrednosti (?) svedu na sirovo pornografsko „objašnjenje“. U oba slučaja u prvi plan izlazi spektakl kao meta-naracija.

„Film je najvažnija umetnost“. Ove reči se pripisuju vođi Ruske revolucije, a odražavaju Lenjinova verovanja da se kroz filmsku umetnost može vršiti eksplicitna ili implicitna propaganda. Dvadesetih godina dvadesetog veka, kada Lenjin izjavljuje gore navedenu rečenicu, Sovjetski savez je još uvek zaostala, ratom i revolucijom razorena zemlja, izrazito agrarnog tipa i sa veoma niskim nivoom obrazovanja i prosvećenosti masa. U tom kontekstu nacionalizacija filmske industrije za sovjetsko rukovodstvo predstavlja veoma značajan potez, s obzirom na to da je time otvoren prolaz neometanoj proizvodnji nove stvarnosti, ali isto tako i mogućnost neometane (auto)cenzure.

Filmska proizvodnja nove stvarnosti nije bila strana ni jugoslovenskim komunistima koji su naročitu pažnju poklanjali negovanju i glorifikovanju partizanske borbe koja na filmskim platnima neretko liči na strukture priča današnjih jeftinih holivudskih filmova. U savremenom kontekstu srpske kinematografije te jeftine filmske priče fokusirane su takođe na proizvodnju stvarnosti i izmišljanje tradicije kroz glorifikaciju određenog istorijskog perioda. U poslednjih desetak godina imamo inflaciju filmova koji romantizuju istorijski period do Drugog svetskog rata. Zapravo, nije reč o samoj hiperprodukciji filmske industrije, već o medijskom i institucionalnom pristupu vrednovanja filmova sa etno-tradicionalnim motivima. „Zona Zamfirova“, „Ivkova slava“, „Jesen stiže dunjo moja“, „Montevideo“, samo su neki od primera bekstva od stvarnosti i uvođenja tradicionalizma u javni diskurs na mala vrata. Serijski program tu zauzima posebno mesto sa obrađivanjem „ruralnih tema“ i blagosiljanjem seoskog načina života kao toplog i čednog, pri čemu sve to neodoljivo podseća na teorije o neiksvarenosti ljudske prirode koju truje modernizacija. Zar ta manihejska borba ne dominira i u svetski popularnoj trilogoji „Gospodar prstenova“ gde sile tame rmbače u rudnicima stvarajući zli svet mašina, dok nasuprot njima empatična bića žive u skladu sa prirodom, i zahvaljujući mantrama i bajanjem uspevaju da pobede tehnološki superiorne?

Prošlost u kojoj je trava bila „zelenija“ jeste romantičarska priča koja može da bude barijera racionalizaciji, prosvećivanju i stvaranju svesnog društva. Postvarivanje stvarnosti i insistiranje na tradiciji, pa i boemštini, znači stvaranje nakaradne atmosfere u kojoj više neće postojati ni istinsko selo, ni istinski grad. I to je zapravo suština, latentni, impicitni okvir u kojem se kreće dobar deo savremene (domaće) kinematografije jeste antimodernizam i antirealizam u duhu postmodernog doba.  

Ukoliko bi ostvarenja srpske kinematografije posmatrali kroz simboličko mapiranje stvarnosti u urbanom prostoru Beograda, onda bi Sava bila ta demarkaciona linija između levitacije i stvarnosti. Stari Beograd predstavlja simboličko mesto instalacije tradicionalizma kao prostor prvih gradskih trgovaca, kafana i boema, on je lepo našminkan i zakićen poput Potemkinovih sela. Političke frustracije pretvaraju se u socijalne koje, opet, simbolički prepoznajemo u realnosti filmskog sivila Novog Beograda. Filmska ostvarenja poput „Rana“, „Sedam i po“, „Sutra ujutro“, „Čekaj me, ja sigurno neću doći“, predstavljaju neku vrstu realizma s obzirom na to da čvrsto stoje na zemlji opisujući deprimirajuću svakodnevnicu privatnog života. Modernizam i realizam kulture blokova jesu surogat „crnog talasa“.


Prvobitno objavljeno na Novi plamen

Нема коментара:

Постави коментар