Barbarogenijska kultura
Počinje festival trubača u Guči i kao i poslednjih nekoliko godina unazad stvara
se utisak bulimijskog stanja kulture u Srbiji. Guča tu nije nikakav izuzetak
već vrh brega i „zenitistički“ primer ekstaze u okruženju raznih „roštiljada“, „kobasicijada“,
„slaninijada“, „kupusijada“ i drugih „jada“ koje su nas dočekale u
etnonacionalnom buđenju.
Širi kulturni prostor nemoguće je posmatrati a da se ne sagleda stanje i razvojni
put domaćeg političkog polja koje se nalazi u fazi retradicionalizacije i
ideološkog betoniranja kvazi seoskim folklorom. Insistiranje na romantičnoj
ruralnosti Srbije čini medveđu uslugu tom istom selu koje je danas zapravo
poluurbanizovano.
Međutim, ono što je opšte mesto u balkanskom i srbijanskom gurmanluku,
odnosno krkanluku, jeste svojevrsno „osvajanje Evrope“ koje u sebi latentno
sadrži klice antimodernizma i antizapadnjaštva. Istoimeni esej („Osvajanje
Evrope“) Radomira Konstantinovića iz 1960. g. lucidno ukazuje na balkansku
ponositost kulturnim dostignućima varvara koji su shvatili da bi ta ista
kulturna dostignuća mogli evropski da unovče, a da pri tom ne izađu iz svojih
vresišta i medveđih ogrtača. Poenta koja je bila onda, a i čini se i sada, na
mestu jeste stvaranje egzotične (kulturne) politike, ne samo Srbije, već
čitavog Balkana, a koja predstavlja izduvni ventil evropskih frustracija i
prezasićenosti tehnotronim bezdušnim društvom. Balkanska, tj. orijentalna,
vrela krv predstavlja, kaže Konstantinović, injekciju i šok za anemičnu,
malokrvnu, umornu i dekadentnu Evropu koja kod nas dolazi na neku vrstu duhovne
rehabilitacije. Da se razumemo, ideološko vraćanje prirodi i filozofiji
vitalizma nije strano Evropi s obzirom na to da je ista ta učenja i iznedrila i
da ih je početkom 20. veka veoma ozbiljno shvatila i u dobroj meri
implementirala u javni život. Jedini „problem“ koji Evropa ima sa tom i takvom
filozofijom vitalizma je što zna kako da se od iste otrezni, dok na Balkanu kao
da nismo svesni da smo od ranih dana u buretu kvazi vitalističke džibre.
Dakle, suština kulture, a pre svega balkanske politike Srbije, svodi se na antiestetski
hedonizam, egzotiku, kvazi duhovnost i harizmatičnost. Sve suprotno onome što
podrazumeva funkcionalnost i neutralnu mogućnost izbora, uporno insistirajući
na trijumfu volje.
Prvobitno objavljeno u dnevne novine Danas
Нема коментара:
Постави коментар