Pod pojmom “permanentna
revolucija” sovjetski teoretičar i ideolog Lav Trocki podrazumevao je vremensko
protezanje revolucionarnog kretanja određenog društva kao stalno i neprekidno,
na taj način kontrastirajući svoju viziju revolucije klasičnom stajalištu koje
je podrazumevalo odigravanje revolucije kao čina ili sredstva za dosezanje i
promenu karaktera vlasti. Idejom o permanentnoj revoluciji želeo je da
onemogući bilo kojem od revolucionarnih aktera monopolizaciju i kapitalizaciju
svojih pozicija. Pored toga što je ovaj mehanizam permanentne revolucije bio
pretnja neprijateljima same ideje revolucije, on je još više bio percipiran kao
pretnja onima koji su revolucionarstvo i komunizam zagovarali. Razlog leži u
zahtevu Trockog da se kroz kontinuirano odigravanje revolucije u društvu,
revolucija odigrava i u državnom aparatu i u revolucionarnom partijskom aparatu,
a to podrazumeva neku vrstu konstantnih usavršavanja, autorefleksije, odnosno (auto)kritike
samog revolucionarnog aparata.
Umesto ovog principa uređenja
društva preko revolucionarnog državnog
aparata, revolucionarne snage su prihvatile logiku uređenja društva i države
kroz principe revolucionarne partije, što je značilo upravo ono što je Trocki
želeo da izbegne, a to je monopolizacija političkog mišljenja nad uređenjem političkog sistema.
Na taj način se na
(para)političkoj sceni novonastalih socijalističkih republika pojavljuju
revolucionarne partije kao samoproklamovani nosioci društvenog razvoja koje na
taj način zloupotrebljavaju državni aparat i drže ga, pre svega, u funkciji
partije, a ne društva. Ono što su te revolucionarne partije preuzele od ideje
permanentne revolucije jeste onaj prvi segment sintagme – permanentnost – koji
se koristio kao izgovor za nereševanje dugoročnih problema. Monopolizujući
pravo nad politčkim sistemom, a samim tim nad pravnim i ekonomskim sistemima,
revolucionarne partije su se suštinski postavile u vaninstitucionalni vakuum,
neku vrstu paralelnog političkog sveta, koji im je omogućio da samovoljno
donose odluke bez obzira na političke, pravne, ekonomske i druge posledice.
Monopolizujući revolucionarni
kapital ove partije sprovode i modernizaciju koja se često naziva i krnja
modernizacija, odnosno nedovršena modernizacija, jer nije uzela maha u onim
oblastima koje su partije upravo monopolizovale, a to je sektor ideja. Iskljućujući
kritičko mišljenje neophodno za funkcionisanje održivog političkog, pa i svakog
drugog, sistema, ove partije su upale u permanentnu proizvodnju kriza.
Krize koje su te partije
proizvodile su bile različite: pravne, ekonomske, privredne, nacionalne,
ekološke, ali se nisu nazivale tim imenima jer ih partije nisu tako videle. U
očima revolucionarnih partija te su krize bile odstupanja od revolucionarnog
puta, te se na njih odgovaralo istim mehanizmom kako su i izazvane – partijskim
urušavanjem državnog aparata.
Krize su na taj način postale
konstanta sistema sve dok se sistem nije srušio sam od sebe. Na razvalinama
postrevolucionarnog paradržavnog sistema nastajale su primitivne demokratije
koje su se kretale u okvirima svojih revolucionarno-nacionalnih partija odakle
su se proizvodile nove krize. Slučaj Srbije je zanimljiv više nego bilo koji
drugi slučaj na prostoru nekadašnje Jugoslavije (a verovatno i nekadašnjeg
evropskog socijalističkog bloka) iz razloga što je jedino ovde partija
nastavila da proizvodi krizu/revoluciju sukobljavajući se sa svetom oko sebe.
Partija je tako nastavila da potkopava državnost na mnogo retrogradniji način
nego što je to činjeno u socijalizmu, a ne bi li uspela da održi svoj monopol izazivala
je krize – izmišljajući neprijatelje – u vidu vanrednih stanja na taj način
suspendujući bilo koju vrstu mogućnosti kritike i promene sistema. Zoran Đinđić
je, pozivajući se na nemačkog istoričara Rajnharta Kozeleka, smatrao da je
sistem uspevao da opstane ne uprkos krizama, već upravo zahvaljući njima.
Partijski sistem je homogenizovao nacionalno političko telo kroz logiku
izazivanja sukoba koristeći mehanizam partijske revolucionarne,
nacionalističke, borbe.
Međutim, i posle sloma ovog
revolucionarno-nacionalnog sistema stvari se, suštinski, nisu promenile. Politička
zajednica je, sa kraćom pauzom bezidejnog statiranja, nastavila da funkcioniše
po starom šablonu kao jedino razumljivom partijskoj državi. To je, naravno,
izazivanje novih kriza i opstajanje zahvaljujući njima. Permanentna proizvodnja
kriza, što namerno izazvanih – što sticajem okolnosti datih, omogućava
trenutnom sistemu da prolongira svoj opstanak. Rekonstrukcije vlada, borba
protiv korupcije, reforma policije, grandiozni projekti, prosvetni skandali,
sumnjivi privatizacioni ugovori, odraz su iste logike revolucionarnih partija
koje snagom volje svojih lidera suspenduju državne institucije i javnost na
(ne)određeno vreme. Kroz suspenziju kritike i javne provere, partija omogućava
sebi zbijanje sopstvenih redova, a kroz sistem medijske propagande vrši
mobilizaciju masa pronalazeći, odnosno izmišljajući, nove neprijatelje na
revolucionarnom putu.
Unutrašnji
mehanizam revolucionarnih partija je po pravilu podanički, odnosno vojno
komandni, a u omasovljenju takvog mehanizma nalaze se klice totalitarizma. To
se može primetiti i po zauzimanju stava prema opoziciji koja se suštinski
nalazi u vladajućim redovima, tj. opozicija je ujedno i vlast koja se
konstantno izmešta iz institucionalnih okvira i jadikuje nad sopstvenim
položajem demagoški se braneći od javne kritike