22. 12. 2021.

Rimsko-vinskim stilom

 

Gde su Rimljani tu je i vino.

Otprilike tako bi mogao da započne nastavak putovanja Negotinskom i Timočkom krajinom jer ako sam već sledio rudnike kao pokazatelje kasnoantičkih naseobina, onda bi skladno tome arheološki lokaliteti mogli da pokažu i hedonistički pravac.

Posle Lazarevog kanjona, Gamzigrada i Felix Romuliane, Zaječar je poslužio kao solidno konačište i priprema za povratak limesu, ali zaobilaznim putem. Sam Zaječar, osim po gitarijadi i pivari, široj javnosti ne znam po čemu bi mogao da bude poznat (Zoran Radmilović, da!), ali materijala svakako da ima. Ono što je meni zapalo za oko jesu brojne javne česme i siguran sam da u Srbiji nisam bio u naselju koje ima toliki broj javnih česmi. Najveći broj ovih česmi pušten je u rad između dva svetska rata i gotovo sve su nastale kao poklon starih zaječarskih majstora, zanatlija, trgovaca, inženjera svojim sugrađanima (ovaj deo zaječarske istorije možete pogledati ovde, a borbu Zaječaraca za javno dobro vodosanbdevanja i očuvanja česmi možete pogledati u dokumentarnom filmu ovde). Dobar deo ovih česmi je trenutno, na oko, u ružnom stanju, kao da se sa prirodnim blagom u vidu zdrave vode i zaveštanjem predaka nedovoljno staramo. Kada je o zaveštanju i zadužbinarstu reč zapala mi je za oko i jedna zgrada, danas gimnazija, koja na svojoj fasadi ima natpis „Nauci i otadžbini“ i nekako mi je to izgledalo tragikomično budući da je savremeno doba izdalo i nauku i otadžbinu. Izgleda da su naši preci bili optimističnijeg duha od nas.

"Nauci i otadžbini"

Priroda i društvo

Suton (civilizacije)

"Život dajem, Krajinu ne dajem" Veljko Petrović (zajecar.info)

Elem, nastavljajući dalje na istok ka nekadašnjim arhineprijateljima i „zabijačima noža u leđa“ napuštamo Zaječar odakle nas ispraća hajduk Veljko (inače spomenik u Zaječaru deluje mnogo smislenije od onog u Negotinu). Put uz bugarsku granicu vodi ka severoistoku, to je stari put za Negotin, koji prolazi kroz za nas bitno selo Rajac i susedne Rajačke pimnice. Ako nemate konkretan razlog da do Rajačkih pimnica dolazite sa juga onda nemojte jer je put katastrofalan i prolazi kroz polunapuštena ili totalno napuštena sela. Priroda je na oko pitoma, dugozatalasani i blagi predeli, solidna pokrivenost bukovom i hrastovom šumom, a ponegde po koji vinograd. Selo Rajac (ne mešajte sa onim Rajcem u zapadnoj Srbiji gde se održava tradicionalna kosidba) je zajedno sa susednim selom Rogljevom nekada bio vinogradarsko srce Srbije, taj trend je trajao do otprilike druge polovine 20. veka kada počinje propadanje ovog vinskog kraja koje se danas diči više etnokarakterom i duhom mesta, nego samim široko dostupnim proizvodima.

Pogled iz pimnica na Rajac, Timok i Aleksandrovac

Rajac je malo, polunapušteno i zapušteno selo, ali sam pogled na stare i oronule tradicionalne kuće dvospratnice ovog naselja govori da je Rajac nekada bio ne samo živahno, već i dobrostojeće mesto. Prošavši kroz Rajac penjemo se vijugavim asfaltnim šumskim putem solidnog nagiba do famoznih Rajačkih pimnica. Mislim da svako ko je zainteresovan za tradicionalnu gradnju, bilo da je inženjer, arhitekta, istoričar umetnosti ili kolekcionar izgubljenih sećanja treba da poseti ovo mesto apsolutno specifičnog duha. U pitanju je jedno tipsko naselje nastalo krajem 18., a svoj zenit doživelo krajem 19. veka kada je evropske zasade vinove loze poharala najezda insekta filoksere uvezenog sa severnoameričkog podneblja. Pimnice su, moglo bi se reći, radionačarsko naselje, manufakturna naseobina koja funkcioniše (ili je barem funkcionisala) sezonski, dakle nisu trajno nastanjene. Pimnice su skup tradicionalno građenih vinskih kuća koje čine podrum ukopan dva do tri metra u zemlju kako bi se održavala ista temperatura bez obzira na godišnja doba, prizemni radionačrski deo i sprat koji je služio kao mesto boravka i odmora tokom sezone. Ove kuće su uredno podizane tako da imaju svoje glavne ulice, sokake i omanji trg, kao da je čitav sistem jednog gradskog uređenja prenet na mikro nivo radionice pod otvorenim nebom. U tradiciji naroda koji slabo zna da rukovodi gradovima izgleda da su nam omiljeni gradovi bili oni kojima su upravljali seljaci – vinogradi. Međutim, pošto narodna izreka kaže da „vinograd traži slugu“, što će reći kontinuitet prenošenja veština i znanja, tradiciju, poštovanje privatne svojine i svega onoga što civilizacijske tekovine jesu, jasno je zašto vinogradarstvo u društvu hajduka, uskoka, revolucionara i političkih harambaša teško opstaje kao privredna grana. U socijalističkom periodu na seljaka, pa još privrednika, gledalo se kao na kulaka i relikt reakcionarnosti, a sa formiranjem velikih industrijskih destilerija i proizvođača alkoholnih pića teško da je bilo mesta za omanje pimnice. Međutim, ako je u socijalizmu proizvodna forma bila promenjena, znanje nije bilo izgubljeno, međutim stagnacija devedesetih i tranzicione dvehiljadite unazadili su vinogradarske kapacitete. Ipak, vinogradarstvo kao (poljo)privredna grana beleži jedan od najbržih rastova u današnjoj Srbiji.







Otkud vinogradarstvo u istočnoj Srbiji?

Svi su čuli za Vršačke vinograde (i rizling od kojeg glava puca dva, tri dana), za vinski (i onaj drugi, svinjski) Srem, za Aleksandrovac župski i Prokupac se odavno zna (doline Morave i Vardara maltene su jedan mediteranski sistem), ali otkud Timočka krajina u čitavoj priči? Sećam se da sam kao dete gledao emisiju o Rajačkim pimnicama i jedino što mi je ostalo u sećanju jeste to da je pominjano kako ovaj region leži na istoj geografskoj širini kao i južna Francuska. I dugo uopšte nisam obraćao pažnju na to, tačnije sve do 2014. g. kada sam bio u Gruziji i kada sam se prijatno iznenadio podatkom da je Gruzija jedan od najvećih proizvođača vina sa velikim brojem autohtonih sorti. Pomislio sam kako je to samo jedan od marketinških trikova postsovjetske republike koja bi da se dopadne blentavim evropskim turistima, ali umesto toga sam dobio edukativno degustiranje vina uz pominjanje podatka da i Gruzija leži otprilike na sličnoj geografskoj širini kao i vinogradarski jug Francuske, odnosno regije Provansa, Langdok i dolina Rone. Otvorio sam google map i pogledao – zaista, čitava Gruzija, južna Francuska i istočna Srbija nalaze se na gotovo istoj geografskoj širini (otprilike između četredesetčetvrtog i četrdesettrećeg stepena severne geografske širine), sa neznatnim odstupanjima. I uopšte, ako se prati geografski uporednik vidi se da na njemu leže poznate vinogradarske regije poput hrvatskih Dalmacije i Istre, severne Italije i pomenute Francuske.To znači da, iako Timočka krajina nema more poput Francuske, Italije, Hrvatske ili Gruzije, ima idealnu količinu sunčanih dana neophodnih za uzgajanje vinove loze i blago zatalasan reljef. Pomenuo sam da je kraj 19. veka doneo Evropi najezdu filoksere, a upravo u tom periodu Rajačke pimnice rade punom parom i žive svoj zenit usled potražnje evropskih tržišta. Podneblje je blagorodno izgleda i za lozu, ne samo za rimske imperatore.

42 stepena severne geografske širine i vinske regije kroz koje prolazi uporednik

44 stepena severne geografske širine i vinske regije kroz koje prolazi uporednik 

Danas su pimnice poprilično zapuštene, iako se nalaze pod zaštitom države kao spomenik kulture. Proizvodnja se odvija u svega nekoliko podruma, par pimnica služilo je kao kulise za snimanje etnofilmova, a najveći deo propada, nažalost. U razgovoru sa jednim od proizvođača zaključio sam da ni velikih vinogradarskih zasada više nema u blizini već da se grožđe uzgaja na drugim mestima, a ovde se samo čuva i marketinški vešto promoviše. Najpoznatija lokalna sorta je bagrina koja se poslednjih godina vraća na tržište, a ko ne voli sladak ukus vina može da pronađe i dobar italijanski rizling ili župsku tamjaniku.

Detalj iz podruma

Izgleda da ako pimnice opstanu biće to zbog nekog zavoda za zaštitu spomenika kulture, a ne zbog realne proizvodnje. I kada smo kod zaštite spomenika kulture veoma je interesantno pomenuti i rajačko groblje koje se nalazi tik iznad samih pimnica. Jedna od pimničkih ulica vodi ka novom groblju kakva smo svi videli, ali se pored nalazi staro i zapušteno rajačko groblje veoma interesantnih spomenika. Iako deluje veoma staro, poput neke vrste oronulih stećaka (iako o stećcima nije reč), ovo groblje je zapravo relativno mlado i na njemu su se sahranjivali ljudi od 18. do kraja 19. veka. Ono što je interesantno jeste to da su spomenici ovog groblja umetnički unikati koji nisu rađeni po nekakvom univerzalnom modelu bezličnosti. Naprotiv, ovde je svaki spomenik posebna priča, a reljefni ukrasi su izraz narodne umetničke tradicije specifičnog podneblja. Najveći spomenici su podizani kao stubovi (otprilike do 2m visine) sa kvadratnom osnovom na čijem vrhu se nalazi četvrtasta ploča u vidu kape i po kazivanju lokalaca predstavljaju muškarca, odnosno glavu porodice. Okolo velikih nalaze  se i manji spomenici, često amorfnog oblika, koji su ženski simbol. 

Staro rajačko groblje

Reljefne svastike na spomenicima prvom levo i prvom desno u odnosu na centralni spomenik

Međutim, pored atipične forme na spomenicima se nalaze i veoma zanimljivi reljefni simboli, a na nekima se mogu videti i tragovi boje. Od široko poznatih simbola verovatno najviše pažnje privlači svastika, odnosno kukasti krst, ali tu su i varijacije simbola sunca, prikazi vinove loze, kao i različite varijante krstova od kojih su mene neki podsetili na tzv. studenički krst iznad severnog ulaza u manastir Studenicu. U pitanju je ranohrišćanski motiv krsta koji objedinjuje simboliku sidra i cveta. Kod ovog krsta osnova je sidro kao poruka sigurnosti, stabilnosti i postojanosti vere prvih proganjanih hrišćana, a grananje krsta u tri različita smera predstavlja prosperitet i nezaustavljivo širenje hrišćanstva. Pomislio sam da pronalazim sličnosti tamo gde ih nema, a onda sam saznao da su prvobitni stanovnici Rajca (oni koji su na ovom groblju sahranjivani) došli iz oblasti današnje Metohije. Studenica nije Metohija, ali je svakako izdanak srpske srednjevekovne kulture iz perioda masovnog primanja hrišćanstva. 

Studenički krst, man. Studenica 12. vek (manastirstudenica.rs)

Studenički krst?

Svastike kao solarni simbol

Groblje slično ovome postoji i u Borču (blizu Čačka i Kragujevca), a da li postoji i kakva je veza ovih sakralnih objekata odlična je tema za moguću etnološko-etnografsku studiju.

Ovim se krug vikend putovanja po “mističnoj” istočno-izvornoj Srbiji zatvara, barem za sada, ali se spisak nekih budućih poseta otvara i proširuje.

18. 12. 2021.

Istočno-izvornom Srbijom

 

Kad god sam naglas razmišljao da se zaputim u obilazak istočne Srbije, Negotinske i Timočke krajine, dobijao sam kao povratnu informaciju sledeće odgovore: „šta ćeš tamo, tamo niko ne živi“, „čuvaj se vlaške magije he he“, „ideš da gledaš kič gipsane figure na kućama gastarbajtera?“, a oni ekološki svesni umeli su da se osvrnu na posledice rudarenja Bora i Majdanpeka kao prljavih i melanholičnih gradova. Što se melanholije tiče priznanje moram da odam borskom Goriboru kao retko zanimljivoj pojavi na domaćoj muzičkoj sceni (ali i oni su bivši, kao i većina toga u istočnoj Srbiji), ali sve ostalo je, u najgorem slučaju, jedno duboko nepoznavanje sopstvene zemlje, a u najboljem stereotipizacija krajeva i ljudi.

Istina, istočna Srbija ne može da se pohvali sa visokim standardom (a koji deo Srbije pa može), zadovoljavajućom infrastrukturom (lokalni putevi su očajni) ili uređenim gradovima (sela izgledaju mnogo smislenije), ali to ne znači da je nebitna ili manje značajna. Naprotiv, ovaj kraj Srbije obiluje kulturno-istorijskim unikatima kao retko koji. I to je verovatno i razlog dubokog nerazumevanja istočne Srbije koja je u stereotipnom mapiranju kulturnih etiketa u javnosti okarakterisana kao mistična, okultna, metafizički daleka našim dominantnim kulturnim vrednostima. Po principu, ako nešto ne razumeš ti mu predrasudi pre nego što ga pros(t)udiš. Ono što sasvim sigurno ne može da se ospori jeste to da se ovde vrlo dobro jede i pije. O tome drugom prilikom.

Oslobodiocima i ujediniteljima 1912-1918., Zaječar

Ovakvo javno mišljenje najverovatnije dolazi iz činjenice što je istočna Srbija u rasporedu vitalnih tačaka u novijoj istoriji Srbije ostala u zapećku u svojevrsnoj podeli karata. U grubim crtama rečeno, zemlja je podeljena na jake gravitacione centre koji su se pokazali žilavim iz različitih razloga: Beograd kao upravno-administrativni centar, Vojvodina kao privredno i kulturno srednjeevropska regija, zapadna Srbija kao osovina spajanja srpskih dinarskih i moravskih kulturnih modela, Šumadija kao tradicionalno jezgro državotvornosti, a jug kao istorijsko geostrateško čvorište. Istočnoj Srbiji ostale su prljave rudarske industrije u Boru, Majdanpeku i, ne tako dalekom, Kostolcu. Težište novih državnih struktura se promenilo i ovaj predeo trpi surovu depopulaciju i stigmatizaciju. Ali nije uvek bilo tako.

Hajduk Veljko Petrović, Negotin

U relativno bliskoj prošlosti, za vreme dinastije Obrenovića, Srbija je muku mučila sa Bugarima i Turcima kao arhineprijateljima, što je danas nezamislivo i na nivou posprdne slike o „tradicionalnim zabijačima noža u leđa“. Stvaranje novih neprijatelja kretalo se u skladu sa promenama dinastija, uređenja i orijentacije države, pa ko zna, možda se Bugarima vratimo ponovo. Međutim, za devetnaestovekovnu ustaničku Srbiju Krajina je bila itekako bitna. O tome svedoče istorijske činjenice i narodna tradicija, pre svega u ime hajduk Veljka kao Karađorđevog komandanta odbrane Krajine, a potom i materijalna zaostavština vojnih bastiona u okolini Zaječara koja je nikla nakon srpsko-turskih ratova krajem 19. veka. Sa napredovanjem ustaničkog oslobodilačkog pokreta rasla je teritorija oslobođene Srbije, kontaktne zone su se pomerale, sa njima su dolazili i novi neprijatelji, a svemu tome treba dodati i smenu dinastija kao okidač u promeni spoljne orijentacije države. Svi ovi faktori uticali su da se nekada ljuta Krajina transformiše u zabačen i zapušten predeo, a da neke druge krajine uzmu svoj primat u stvaranju identiteta srpskog naroda.

Da ova regija nije bila samo srpska Krajina reći će nam i brojni arheološki ostaci iz antičkih vremena, pre svega iz doba uprave Rimske imperije. Ako tome dodamo i arheološko nalazište iz doba mezolita po imenu Lepenski vir, ova Krajina itekako dobija na svojoj težini. Ipak, u svom obilasku skromno sam suzio istorijski interval unazad do Rima.

Via Militaris (arheo-amateri.rs)

Kada krenete iz severnih panonskih (paganskih?) provincija preko limesa (granica), odnosno Dunava, dalje na jug vozite se najbržim mogućim E75 auto-putem (evropski Koridor 10), odnosno rimskim vojnim putem – Via Militaris. Ovaj put je u antici spajao severne provincije sa centrom istočnog rimskog carstva – Konstantinopoljem, odnosno Carigradom. Sa Via Militaris se isključujete kod Paraćina za Zaječar i odatle već počinje avantura u nekoliko smerova. Zaista, kada ugledate piramidalno mistični Rtanj postane vam nekako nimalo svejedno – odlika svake planine da unese duhovni nemir. 

Rtanj

Rtanj

Rtanj

Kučajske planine

Tajski potok

Vodopad Prskalo



Tajski potok

Ko je avanturističko-prirodnjačkog duha priroda mu pruža raznolik izbor jer su u blizini Kučajske planine, Lazarev kanjon, Rtanj i nešto dalje Homolje. Rtanj (uspinjite se severnom, a spuštajte južnom stranom) i Kučaj (atrakcija vodopad Prskalo i brojni potoci) obilazio sam prethodnih godina u okviru solidno zahtevnih planinarskih akcija, ovaj put prvo zaustavno mesto bio je Lazarev kanjon u koji se ulazi iz sela Zlot. I istočna Srbija ne bila to što jeste da opet nema simboliku vojnog utvrđenja, ovog puta prirodnog bastiona u vidu kamenitih litica koje čine zatvoren eko sistem, a koji je, prema legendi, poslužio kao sklonište srpskoj vojsci kneza Lazara (po kojem su ime dobili istoimena reka i kanjon) nakon Maričke bitke 1371. g.. I zaista, kada se priđe ovom kanjonu postaje jasno zašto bi ga odabrala bilo koja vojna jedinica u povlačenju ili ustaničko-gerilska grupa, što su činili i hajduci Krajine u borbama sa Trucima. Visoke litice (do 500m), planinski vrhovi (do 1000m), kamenit i na nekim mestima teren ne širi od par metara, brojne pećine i rupe u stenama, ali i negostoljubivi divlji stanovnici ovog kanjona – zmije (zbog svoje krševite i krečnjačke prirode tla ovaj klanac je idealno mesto za život zmija, te se stoga posete kanjonu izbegavaju tokom letnjeg perioda). Mir koji vlada u podnožju litica pomalo je sablastan, ali je idealan kao sklonište dok iznad vas duvaju vetrovi... kroz vrata naroda.  

Lazarev kanjon

Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon

Kada je reč o vratima naroda simptomatično je to da je u rimsko doba desna obala Dunava bila granica (limes) civilizovanog sveta nasuprot koje su se nalazila heterogena varvarska plemena Germana, Slovena, Sarmata, Avara, Skita, Gota, Huna i drugih. Rimljani su sa osvajanjem Balkana, odnosno tadašnjih provincija Dalmacije, Panonije, odnosno Ilirikuma i onoga što će se kasnije zvati Moesia (današnja Srbija) razvili čitav niz vojnih utvrđenja koji su vremenom prerasli u gradove. Tako se na donjim tokovima Save i Dunava na teritoriji naše zemlje nalazi nekoliko veoma značajnih lokaliteta rimskog doba, počev od Sirmiuma (Sremska Mitrovica), Singidunuma (Beograd), Viminaciuma (Kostolac), nešto južnije Mediana i Nais (Niš), ali i onih lokaliteta koji nisu bili strogo vojnog karaktera, a to su Justiniana Prima (Lebane/Leskovac), carska palata Šarkamen kod Negotina i u ovom slučaju Felix Romuliana (Gamzigrad/Zaječar). Rimljani su svoja utvrđenja podizali na strateškim mestima, pa otuda maltene vanvremenski značaj Beograda i Niša kao vojnih čvorišta, ali su takođe umeli da lociraju i rudno bogatstvo koje nama danas može da bude indikator da se u blizini možda nalazi neko arheološko nalazište (što je slučaj sa Viminaciumom kod kostolačkih kopova, Felix Romulianom, ili Municipiumom S kod Pljevalja).

Galerijevi mauzolej i slavoluk, Solun (wikipedia)

Felix Romuliana je, za razliku od ostalih lokaliteta, bila privatna rezidencija imperatora Galerija (onog istog cara koji u Solunu ima rotondu i slavoluk u glavnoj ulici Egnadias podignut u ime pobede nad Persijancima) podignuta u čast njegove majke Romule, a sam prefiks felix ima značenje sreće, odnosno Srećna Romula. Gradnja ove carske palate počela je početkom četvrtog veka i deluje pomalo suludo da je neko krenuo u izgradnju rezidencijalnog kompleksa uz samu granicu sa varvarskim plemenima. Pa ipak, imajući u vidu da je majka cara Galerija, Romula, bila Dačanka (što će reći varvarka sa leve obale Dunava, današnja Rumunija), a sam Galerije je imao i ilirske, lokalne krvi, stvari postaju jasnije jer je ovaj lokalitet na neki način bio zavičajna palata.

Jedna od ulaznih kapija, Felix Romuliana




Deo arhivolte sa natpisom Felix Romuliana

Ostaci palate

Stepenište paganskog hrama

Otkud uopšte rimski imperator sa Balkana, iz severnih provincija? Rimsko carstvo je u periodu trećeg veka zapalo u duboku privrednu i društvenu krizu kojoj su uzroci bili umnožavanje vojne kaste, visoka inflacija, pojava gradske sirotinje i moralno propadanje samog Rima. Čitav treći vek protekao je u političkim previranjima i društvenoj nestabilnosti, da bi sa pojavom Dioklecijana (u prevodu Dukljanina, rođenog negde na teritoriji današnje Crne Gore, Dioclea) došlo do dubokih upravnih reformi koje će predodrediti buduću sudbinu casrtva. Dioklecijan je uveo sistem tetrarhije, podelio je carstvo na četiri dela, pronalazio sebi savladare (avguste i cezare) isključivo iz redova vojske i konsolidovao, barem na kratko, posrnuli Rim. Međutim, posledica ovih reformi bilo je nešto drugo – sve snažnije ocrtavanje jezgra nove državotvornosti koje se pomerilo na istok. Period posle krize trećeg veka naziva se još i period “vojnih careva” koji su redom dolazili iz podunavskih i balkanskih provincija, pa ne treba da čudi što je njihov broj dvocifren i što je to najveća grupa careva koja je došla sa teritorije van Apeninskog poluostrva. Ovi carevi su mahom vladali iz svojih vojnih gradova, najveći broj nikad i nije ugledao Rim (reklo bi se da preterano nisu ni žudeli da ga vide), na vlast su dolazili kao prekaljeni ratnici i izdanci vojne veštine koja se debelo kalila na severnim granicama odakle su varvarska plemena nadirala u sve većem broju i jasno upozoravala da njihovo vreme tek dolazi.  

U svojoj knjizi zvučnog imena Rat i mir i rat američki autor ruskog porekla, Piter Turčin, o sudbini kasnog Rima i klicama nečeg novog na balkanskim granicama carstva piše: “Kao što je pritisak Rimljana oblikovao narode na severnoj granici, pritisak varvara je oblikovao pogranično društvo sa “civilizovane” strane granice. Ovu društvenu evoluciju možemo meriti različitim parametrima, ali je verovatno najuočljiviji onaj koji prati geografsko poreklo regruta rimskih legija. U prvom veku nove ere Italija je davala deset puta više trupa u odnosu na provincije donjeg Dunava. Do trećeg veka situacija se potpuno promenila – sa Balkana je dolazilo deset puta više trupa nego iz Italije. Dok su Italijani izgubili interesovanje za vojnu službu, izdržljivi dunavski graničari su na sebe preuzeli obavezu zaštite carstva”. Drugim rečima, pritisak neizvesnosti života na granici (koji je opasan i tvrd) dovodi do etnogeneze, odnosno do stvaranja posebnog osećanja pripadnosti zajednici i teritoriji na koje varvarska sila deluje. U sadejstvu sa promenama državnog uređenja etnogeneza koju su pokrenuli balkanski carevi dovela je do premeštanja težišta imperije sa zapada na istok, što će kao krajnji rezultat imati stvaranje Vizantije, odnosno Istočnog rimskog carstva koje će sam Rim nadživeti za nepunih hiljadu godina (germansko osvajanje Rima 476. g., osmansko osvajanje Carigrada 1453. g.).

Mozaik Venatori(lovci) (imperiumromanum.pl) Muzej Zaječar



Sam lokalitet Felix Romuliana deluje neobično bogat u svojoj postojanosti budući da je od njegovog podizanja prošlo više od sedamnaest vekova na teritoriji i među narodima koji su slabo uspevali da uhvate kontinuitet života. Felix Romuliana je imala dva paganska hrama, žrtvenik, kule osmatračnice, terme, bogate podne mozaike (od kojih je jedan bio poklonjen Titu, ali je kasnije vraćen), carsku rezidenciju, bila je omaž poreklu i lojalnosti. Felix Romuliana je mesto posebnog značaja jer je tu poslednji rimski imperator po svojoj smrti proglašen za božanstvo (izvršena je apoteoza Galerija i njegove majke Romule), a oboje su sahranjeni na brdu Magura iznad same palate. Već posle carevanja Galerija, koji je žestoko progonio hrišćane, ali i formalno doneo zakon o toleranciji 311. g., novi rimski imperator rodom iz današnjeg Niša, car Konstantin (osnivač današnjeg Istanbula), proglasiće hrišćanstvo ravnopravnom religijom donoseći čuveni Milanski edikt 313. g. Dva imperatora na razmeđu kretanja carstva rođeni na stotinak kilometara udaljenosti.

Za Balkan nikad ništa nije previše.

Car Konstantin i car Galerije