Bunt u neoliberalizmu
U jeku nadolazećih socijalnih reformi, jačanja principa autoritarnog i
harizmatskog političkog vođe, kao i javno sve otvorenijeg (neoliberalnog)
kapitalizma, nemoguće je ne primetiti odsustvo omladinskog kolektivnog bunta.
Šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog veka omladina je bila
najradikalniji politički subjekt koji je zastupao ideje socijalne pravde,
dostupnost resursima i lakšu vertikalnu pokretljivost oslobođenu tereta
kapitala, dok je po osamostaljenju i oslobođenju nacionalističkog duha
omladinski bunt postao a-ideološki. Manifestno, delovalo je da se ponavlja
devetnaesti vek i buđenje nacionalizma, svojevrsni neoromantizam se ponovio kao
farsa, odnosno kao kič, a politička atmosfera je živela iluziju „zlatnog
srednjeg veka“. Latentno, iza kulisa su se pomaljali novi socio-ekonomski
odnosi, koji su ovog puta događajnu i politiku kratkog daha fundirali
dugoročno, oživljavajući nove podaničke odnose po uzoru na „zlatni srednji
vek“.
Tako je nacionalno poluosvešćena Srbija zakoračila u poslednju deceniju dvadesetog veka, ali više kao antipod materijalno degenrisanom Zapadu, nego kao država „pravoslavne etike i duha kapitalizma“. Miloševiću je, kao bankaru, bio jasan globalni ekonomski trend i prihvatio je neoliberalni princip vođenja ekonomije dozvolivši pojedincima da započnu sa srbijanskom prvobitnom akumulacijom kapitala. Sa druge strane, nije dovodio u pitanje kult titoizma svestan činjenice da bi ga to verovatno koštalo statusa evropskog Kastra, pa bi se takva orijentacija mogla definisati kao nacional-boljševizam. Upravo taj desetogodišnji period vanrednog stanja koji je trajao tokom frontovskih devedesetih godina, stvorio je klimu nesigurnosti i života u getu. Odsustvo funkcionalnih institucija sistema uslovilo je da se pojave neformalni i radikalni kanali regulacije ekonomskog (crno tržište) i parapolitičkog života, ali i omladinske gangsterske subkulture. Upravo ova poslednja, gangsterska subkultura, predstavlja depolitizaciju na mikro društvenom planu, dok se na makro društvenom planu vraća kao bumerang u vidu konzervativizma uvodeći u javni diskurs principe „familijarnog biznisa“. Takva evolucija političkog života u skladu je sa proglašenom smrti ideologija i postavljanjem pragmatizma kao političkog načela.[1]
Tako je nacionalno poluosvešćena Srbija zakoračila u poslednju deceniju dvadesetog veka, ali više kao antipod materijalno degenrisanom Zapadu, nego kao država „pravoslavne etike i duha kapitalizma“. Miloševiću je, kao bankaru, bio jasan globalni ekonomski trend i prihvatio je neoliberalni princip vođenja ekonomije dozvolivši pojedincima da započnu sa srbijanskom prvobitnom akumulacijom kapitala. Sa druge strane, nije dovodio u pitanje kult titoizma svestan činjenice da bi ga to verovatno koštalo statusa evropskog Kastra, pa bi se takva orijentacija mogla definisati kao nacional-boljševizam. Upravo taj desetogodišnji period vanrednog stanja koji je trajao tokom frontovskih devedesetih godina, stvorio je klimu nesigurnosti i života u getu. Odsustvo funkcionalnih institucija sistema uslovilo je da se pojave neformalni i radikalni kanali regulacije ekonomskog (crno tržište) i parapolitičkog života, ali i omladinske gangsterske subkulture. Upravo ova poslednja, gangsterska subkultura, predstavlja depolitizaciju na mikro društvenom planu, dok se na makro društvenom planu vraća kao bumerang u vidu konzervativizma uvodeći u javni diskurs principe „familijarnog biznisa“. Takva evolucija političkog života u skladu je sa proglašenom smrti ideologija i postavljanjem pragmatizma kao političkog načela.[1]
U skladu sa pragmatizmom kao političkim principom i nacionalizmom kao
zamišljenom krvnom zajednicom, u javnu sferu ulaze ornamenti plemenskog društva
gde su svi „braća“ i „sestre“. Na ovo se direktno naslanja, ili podupire,
gangsterska subkultura u kojoj osloviti nekoga sa „brate“ ne znači i bukvalno
ga doživeti bratom, već fatičkom ekspresijom reprodukovati diskurs.[2]
U takvom diskursu, koji je parapolitičan, podanički, lojalistički, oslonjen na
sopstvene snage kao što su dovitljivost, prevare i iznuđivanja, neoliberalna
ideologija dolazi kao duhovna nadgradnja. Na prvi pogled deluje da je ovakvo
subkulturno stanje zaista neideološko (ili nadideološko), ali suštinski
predstavlja drugu stranu iste medalje. Mišel Fuko u svojoj analizi
prestupništva, kažnjavanja i kontrole, govori da su prestupnici/kriminalci/mafija
uvek služili sistemu u obračunu sa radnicima. Takve primere nalazi u Francuskoj
devetnaestog, kao i u Americi dvadesetog veka. Međutim, dovoljno je pogledati dokumentarni
film Džošue Openhajmera „Čin ubijanja“ („The Act of Killing“) i shvatiti o
kakvoj sprezi kapitala i mafije/gangstera se radi, na koji način su gangsteri
angažovani na rešavanju „problema“ komunista i Kineza posle vojnog udara 1965.
g. i pada Sukarna. Jedan od glavnih protagonista filma kao mantru ponavlja,
time tražeći legitimitet u svom i sabratskom „činu ubijanja“, da reč gangster
znači slobodan čovek („free man“), time odajući počast (neo)liberalnom
kapitalizmu.[3]
U Srbiji smo imali prilike da vidimo kako izgledaju obračuni vlasnika
kapitala sa radnicima - angažovanjem
privatnog obezbeđenja, različitih huliganskih/navijačkih grupa i sl., dakle
upravo onako kako to Fuko konstatuje (zastrašivanje, prebijanje). Međutim,
pored ovog ciljanog pristupa u konačnom rešavanju konkretnog radničkog
problema, opasniji je onaj koji se odnosi na uništavanje ideje o socijalno
odgovornom društvu i stvaranjem gangsterskog ambijenta. Kako stvari danas
stoje, čini se da su, uslovno rečeno, proleteri desno. Omladinski bunt,
naravno, nije nestao, prisutan je ali je kvalitativno drugačiji u odnosu na ono
što se dešavalo šezdesetih i sedamdesetih – tada je bunt bio inherentan rok kulturi,
dok danas to polje pokriva hip-hop kultura i njeni derivati. Život pripadnika
ove kulture je orijentisan na lokalnost, pragmatičnost, konkretnost i
teritorijalnu podeljenost – lišen internacionalizma – time ipak ostajući više
kultura zajednice, a ne društva. Na prvi pogled paradoksalno, ali ova kultura
suštinski jeste internacionalna ako se imaju u vidu društveni odnosi koji
vladaju među pripadnicima zajednice, a što je globalni trend. Dakle, za njih se
može reći da su „klasa po sebi“, ali još uvek ne i „klasa za sebe“. Na sličan
način se može posmatrati i fenomen turbo-folka koji u esencijalnom i vrednosnom
smislu njegovih lučonoša može biti percipiran kao nacionalistički, ali
socijalna klima koja dominira ispod matrice nacionalizma pokazuje da bez obzira
na etničku stigmu ova (sub)kultura ima uporište u svim tranzicionim državama
bivše Jugoslavije.
Prvobitno objavljeno na blogu Novog plamena
[1] Valja imati na umu da je Zoran Đinđić bio
jedan od protagonista ovog političkog principa, po sopstvenom priznanju
inspirisan idejama Karla Šmita, s obzirom na to da je, po Đinđiću, srpski narod
protraćio dvadeseti vek na besmislene ideološke koncepte nacionalizma (srpskog
i jugoslovenskog) i komunizma.
[2] „Fatička ekspresija“ je pojam u
lingvistici koji se odnosi na objašnjenje da određena komunikacija između osoba
ne služi da zaista prenese konkretnu informaciju, već da održi društveno
poželjan kontekst između tih osoba. O ovome je prvi pisao antropolog Bronislav
Malinovski.
[3] Indonežanski termin za gangstera
zapravo je reč „preman“, reč koja je izvedena od holandske reči za slobodnog
čoveka „vrijman“. Kroz kolonijalnu
istoriju Indonezije preman je osoba koja ne priznaje holandsku kolonijalnu
vlast, nacionalno je svesna i vodi svoj sopsveni biznis.
Нема коментара:
Постави коментар