Suviše dugačka senka zvaničnih institucija
Posmatrajući društvene pokrete u Novom Sadu među kojima poslednji pravi ozbiljne
talase, a reč je o Društvenom centru, može se reći da grad Novi Sad pati od
hroničnog nedostatka građanske neposlušnosti. Ovako nešto se često može naći
pod imenom „vojvođanskog mentaliteta“ u novinskim člancima, pa čak i u raznim
sociološkim pogledima na društvenu dinamiku. Naime, nastoji se pokazati da
specifična stanja kolektivne svesti (što je prilično nejasan pojam koji je, uz to,
do krajnje mere prostituisan) utiču na ponašanje nezvaničnih institucija
društva kao što je građanski aktivizam ili neposlušnost istog. Poenta ovakvih
grebanja po površini najčešće barata sa kvazi činjenicama koje nastoje
okarakterisati određene biološke datosti kao neumoljive, kao platonističke
ideje koje titraju na zidu pećine. Suština se, zapravo, nalazi u, brodelovski
rečeno, „procesima srednjeg i dugog trajanja“. Najjednostavnije rečeno ovi
procesi podrazumevaju osmatranje one istorije koja nije jasno vidljiva golom
oku istorije kao naracije. To su podzemni procesi određeni geografijom, klimom,
gustinom stanovništva i dinamikom istog, zatim privrednim i ekonomskim
kapitalom, da bi na kraju sve bilo sumirano u manifestaciji kulturnog
pozicioniranja.
Novi Sad je grad bez jasnog identiteta. Činjenica da je u modernoj istoriji
jugoslovenskih naroda bio u podređenom položaju u odnosu na glavne gradove
republika, Novi Sad nije bio u mogćnosti da razvija svoje urbane kapacitete. Sa
druge strane, taj isti grad je imao privilegiju da se u drugoj, ili čak, trećoj
klasi gradova razvija intelektualna klima neometana od rigidnih partijskih apartčika.
To je bila prednost koja je omogućavala izoštravanje ideja neafirmisanih
umetnika i odskočna daska za dalje delanje. Međutim, status quo ne traje dugo, odnosno ideja zahteva novu formu kroz
koju želi da se izrazi, pa je tako skretanje pažnje javnosti bilo moguće samo u
većim gradovima kakvi su (bili) Beograd, Zagreb i Sarajevo. U jednoj od emisija
RTV novosadski konceptualni umetnik Predrag Vranešević je rekao da je u Novom
Sadu ostao iz nužde i da je istinsku interakciju sa publikom nalazio, pre
svega, u Beogradu. Početak ove godine za Novi Sad deluje uzbudljivo i stiče se
utisak da grad dobija sve više na svojoj urbanosti uz sve što taj fenomen prati.
Već pominjani Društveni centar je dospeo u žižu medijske javnosti, incidenti
oko obeležavanja dana Racije, zatim održavanje dela rukometnog prvenstva i
izgreda koji ga prate, da bi na kraju došli do ovogodišnjih laureata jednih od
najprestižnijih umetničkih nagrada na državnom nivou. Reč je o Slobodanu Tišmi
i Nikoli Džafu. Istina, ova dvojica se nalaze u poznim stvaralačkim godinama,
ali njihove nagrade predstavljaju opšte mesto u društvu gde je alternativna
scena centra (Beograd) do te mere okoštala da se guši.
Čini se da je Novi Sad isuviše robovao izvikanom konceptu multikulturalizma
(po principu gledam svoje dvorište), a ostajao „kratak“ na polju
interkulturalizma. U suštini svega ovoga nalazi se, zvuči paradoksalno,
nedovoljno urbanizovan grad. Sa izuzetkom Limana i donekle Grbavice, ne postoji
deo grada koji ima svoj moderni, prepoznatljivi genius loci iliti duh mesta. Ovo važi sve do masovnog preuređenja
grada koje počinje rušenjem kuća sa okućnicom u udaljenosti od centra grada
trideset minuta peške. Džafo u „Politici“ (21. januar, Kulturni dodatak) kaže:
„Novi Sad je inferioran u odnosu na Beograd, zbog svog pasivnog mentaliteta.
Taj animozitet nikada nije savladan. To sam shvatio dok sam 30 godina živeo u
Beogradu: energija, tempo, novac koji Beograd ima čine ga superiornijim. Ipak,
doseljenici su tokom poslednje dve decenije promenili Novi Sad nabolje.“ I
zaista, ma šta rođeni Novosađani misli o novim sugrađanima nazivajući ih
pogrdnim imenima, oni su otvorili grad Novi Sad. Ali i to je samo površinska
slika, grad je, uslovno rečeno, profitirao na ratovima devedestih i izašao iz
senke marginalca. Vremenska distanca često predstavlja problem za ovakvu
tvrdnju, ali posmatrano iz pomenutih perspektiva srednjeg i dugog trajanja,
ratne devedesete predstavljale su nacionalističku agoniju koja će, sasvim
sigurno, biti smenjena socijalnim problemima i preispitivanjima unutrašnjih problema
država. Tu leži šansa grada. To je, na izvestan način, usluga u formiranju
civilnog društva koje ne nastaje preko noći. Novi Sad na tom putu sigurno
zauzima značajno mesto kao centar Vojvodine i drugi grad po veličini u državi.
Građenje grada je proces koji zahteva kontinuitet, a zauzvrat daje intenzitet
ljudskih odnosa i veza. U tom smislu, koristeći naslov jednog Tišminog romana,
podizanje vojvođanskog Ur(videk)a je dug proces koji podrazumeva direktnu
građansku akciju i identifikaciju sa svojom ulicom i kvartom i spremnost da se
oni brane, ali ne samo svirkom i igranjem. Upravo to trenutno nedostaje Novom
Sadu i zato će se rešenje pitanja Društvenog centra voditi prevashodno na
relaciji Grad – Država.
Tekst objavljivan na blogu Novi plamen (http://noviplamen.net/2012/01/31/novi-sad-suvise-dugacka-senka-zvanicnih-institucija/) i u dnevnim novinama Danas (http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/zasto_je_novi_sad_uzbudljiv.46.html?news_id=233390)
Нема коментара:
Постави коментар