20. 6. 2014.

Od permanentne revolucije do permanentne krize vlasti ili puzajući totalitarizam I

Pod pojmom “permanentna revolucija” sovjetski teoretičar i ideolog Lav Trocki podrazumevao je vremensko protezanje revolucionarnog kretanja određenog društva kao stalno i neprekidno, na taj način kontrastirajući svoju viziju revolucije klasičnom stajalištu koje je podrazumevalo odigravanje revolucije kao čina ili sredstva za dosezanje i promenu karaktera vlasti. Idejom o permanentnoj revoluciji želeo je da onemogući bilo kojem od revolucionarnih aktera monopolizaciju i kapitalizaciju svojih pozicija. Pored toga što je ovaj mehanizam permanentne revolucije bio pretnja neprijateljima same ideje revolucije, on je još više bio percipiran kao pretnja onima koji su revolucionarstvo i komunizam zagovarali. Razlog leži u zahtevu Trockog da se kroz kontinuirano odigravanje revolucije u društvu, revolucija odigrava i u državnom aparatu i u revolucionarnom partijskom aparatu, a to podrazumeva neku vrstu konstantnih usavršavanja, autorefleksije, odnosno (auto)kritike samog revolucionarnog aparata.

Umesto ovog principa uređenja društva  preko revolucionarnog državnog aparata, revolucionarne snage su prihvatile logiku uređenja društva i države kroz principe revolucionarne partije, što je značilo upravo ono što je Trocki želeo da izbegne, a to je monopolizacija političkog mišljenja nad uređenjem političkog sistema.

Na taj način se na (para)političkoj sceni novonastalih socijalističkih republika pojavljuju revolucionarne partije kao samoproklamovani nosioci društvenog razvoja koje na taj način zloupotrebljavaju državni aparat i drže ga, pre svega, u funkciji partije, a ne društva. Ono što su te revolucionarne partije preuzele od ideje permanentne revolucije jeste onaj prvi segment sintagme – permanentnost – koji se koristio kao izgovor za nereševanje dugoročnih problema. Monopolizujući pravo nad politčkim sistemom, a samim tim nad pravnim i ekonomskim sistemima, revolucionarne partije su se suštinski postavile u vaninstitucionalni vakuum, neku vrstu paralelnog političkog sveta, koji im je omogućio da samovoljno donose odluke bez obzira na političke, pravne, ekonomske i druge posledice.

Monopolizujući revolucionarni kapital ove partije sprovode i modernizaciju koja se često naziva i krnja modernizacija, odnosno nedovršena modernizacija, jer nije uzela maha u onim oblastima koje su partije upravo monopolizovale, a to je sektor ideja. Iskljućujući kritičko mišljenje neophodno za funkcionisanje održivog političkog, pa i svakog drugog, sistema, ove partije su upale u permanentnu proizvodnju kriza.

Krize koje su te partije proizvodile su bile različite: pravne, ekonomske, privredne, nacionalne, ekološke, ali se nisu nazivale tim imenima jer ih partije nisu tako videle. U očima revolucionarnih partija te su krize bile odstupanja od revolucionarnog puta, te se na njih odgovaralo istim mehanizmom kako su i izazvane – partijskim urušavanjem državnog aparata.

Krize su na taj način postale konstanta sistema sve dok se sistem nije srušio sam od sebe. Na razvalinama postrevolucionarnog paradržavnog sistema nastajale su primitivne demokratije koje su se kretale u okvirima svojih revolucionarno-nacionalnih partija odakle su se proizvodile nove krize. Slučaj Srbije je zanimljiv više nego bilo koji drugi slučaj na prostoru nekadašnje Jugoslavije (a verovatno i nekadašnjeg evropskog socijalističkog bloka) iz razloga što je jedino ovde partija nastavila da proizvodi krizu/revoluciju sukobljavajući se sa svetom oko sebe. Partija je tako nastavila da potkopava državnost na mnogo retrogradniji način nego što je to činjeno u socijalizmu, a ne bi li uspela da održi svoj monopol izazivala je krize – izmišljajući neprijatelje – u vidu vanrednih stanja na taj način suspendujući bilo koju vrstu mogućnosti kritike i promene sistema. Zoran Đinđić je, pozivajući se na nemačkog istoričara Rajnharta Kozeleka, smatrao da je sistem uspevao da opstane ne uprkos krizama, već upravo zahvaljući njima. Partijski sistem je homogenizovao nacionalno političko telo kroz logiku izazivanja sukoba koristeći mehanizam partijske revolucionarne, nacionalističke, borbe.

Međutim, i posle sloma ovog revolucionarno-nacionalnog sistema stvari se, suštinski, nisu promenile. Politička zajednica je, sa kraćom pauzom bezidejnog statiranja, nastavila da funkcioniše po starom šablonu kao jedino razumljivom partijskoj državi. To je, naravno, izazivanje novih kriza i opstajanje zahvaljujući njima. Permanentna proizvodnja kriza, što namerno izazvanih – što sticajem okolnosti datih, omogućava trenutnom sistemu da prolongira svoj opstanak. Rekonstrukcije vlada, borba protiv korupcije, reforma policije, grandiozni projekti, prosvetni skandali, sumnjivi privatizacioni ugovori, odraz su iste logike revolucionarnih partija koje snagom volje svojih lidera suspenduju državne institucije i javnost na (ne)određeno vreme. Kroz suspenziju kritike i javne provere, partija omogućava sebi zbijanje sopstvenih redova, a kroz sistem medijske propagande vrši mobilizaciju masa pronalazeći, odnosno izmišljajući, nove neprijatelje na revolucionarnom putu.

Unutrašnji mehanizam revolucionarnih partija je po pravilu podanički, odnosno vojno komandni, a u omasovljenju takvog mehanizma nalaze se klice totalitarizma. To se može primetiti i po zauzimanju stava prema opoziciji koja se suštinski nalazi u vladajućim redovima, tj. opozicija je ujedno i vlast koja se konstantno izmešta iz institucionalnih okvira i jadikuje nad sopstvenim položajem demagoški se braneći od javne kritike