1. 12. 2018.

Jugoslavija kratkog trajanja


Stogodišnjica osnivanja prve zajedničke države Južnih Slovena prilika je da se sa solidne istorijske distance osmotre procesi koji su doveli do stvaranja SHS/Jugoslavije čiji je vek trajanja bio kraći od jednog stoleća, a poklopio se sa onim što britanski istoričar Erik Hobsbaum naziva „kratkim dvadesetim vekom“. S tim u vezi je i nadoveza socijalističke Jugoslavije na njenu monarhističku prethodnicu, što je za jedno revolucionarno ustrojstvo više nego simptomatično, kako po pitanju zadržavanja samog imena, tako i po pitanju teritorijalnog obima, ali i koncepta jugoslovenstva koje nije od starta bilo prisutno u programu komunističke partije.

Pored toga, Jugoslavija je bila interesantna i kao fenomen nekoherentnih institucionalnih habitusa ili onoga što bi grubo i laički mogli da definišemo kao razlike i sukobi u mentalitetu. Cvijićeva mapiranja južnoslovenskog prostora mogu nam poslužiti kao naputak za bolje razumevanje kasnijih sukoba unutar same države i njenu dezintegraciju, a takođe i kao model idealno tipski sukobljenih strana istoka i zapada na jednom mikro planu.

Ove dve perspektive – globalna svetska politika i dubinska unutrašnja nekonzistencija – predmet su teksta objašnjenja nastanka, trajanja i kraha Jugoslavije.

Postoji kod toliko pominjanog Hobsbauma jedna rečenica iz knjige „Doba ekstrema“ koja prikazuje zatvoreni krug „kratkog dvadesetog veka“ na simboličan način u primeru grada Sarajeva, isprva kao grada u sastavu okupirane Bosne s početka 20. veka, a onda i kao grada opsednutog i okupiranog po drugi put,  s kraja 20. veka. U prvom slučaju reč je o austrougarskoj okupaciji koja kulminaciju dostiže Principovim atentatom austrougarskog prestolonaslednika, a u drugom slučaju reč je o braoubilačkom jugoslovenskom ratu i srpskoj opsadi grada. Hosbabaum uzima te dve tačke kao početak i kraj jedne Evrope i jednog političkog sveta koji se prelomio na tako malo prostora, a na tako buran i gromoglasan način u oba slučaja.

Sarajevski atentat iz 1914. g. uveo je na velika vrata ono što je bilo najavljivano kao nacionalno oslobođenje naroda koji su živeli u višenacionalnim imperijama Austro-Ugarske, Osmanskog carstva i Rusije. Italija i Nemačka uhvatile su kraj 19. veka kao trenutak nacionalnog ujedinjenja i započele ono što će sa zakašnjenjem od pedesetak godina stići i na Balkan, ali su istovremeno počele da traže i svoje mesto pod kolonijalnim suncem te će i na taj način doći na balkanski prostor.

U tom kontekstu novih, mladih i ambicioznih evropskih kolonijalnih nacija valja posmatrati i nastanak i ulogu Jugoslavije. Ali ne samo Jugoslavije, već čitavog jednog pojasa od Baltika to Sredozemnog mora koji ostaje kao opustošeni koridor neafirmisanih država i nekoherentnih društava koji se pojavljuju posle iščezavanja imperijalnih struktura Austro-Ugarske, Rusije i Osmanske carevine. Ovo područje posle Prvog svetskog rata veoma je nalik području posle pada Berlinskog zida – zona poluhaosa sa izrazito nacionalističkim i klerikalnim javnim njenjem koja je podržana od strane anglosaksonskih vlada u cilju ograničavanja nemačkog i ruskog uticaja. Jugoslavija je u toj slagalici bila deo koji je trebalo da spreči ugrožavanje anglosaksonskih zona uticaja na Ssredozemlju i Bliskom Istoku na koje se direktno pozivala germanska imperijalna doktrina. Taj koridor od Baltika do Sredozemlja imao je dvojaku ulogu, s jedne strane je trebalo obuzdavati Nemačku, a s druge strane Rusiju koja je, pored etikete azijske despotije, od 1917. g. dobila i epitet crvenog čudovišta i najvećeg neprijatelja kapitala. Na taj način je evroatlantska Evropa činila svoje globalne položaje relativno sigurnim uz pomoć jednog broja državica koje su izrasle na zagraničnim krajevima nekadašnjih imperija.

Problem sa ovim konceptom srednjoevropskog, istočnoevropskog i balkanskog rešenja bio je taj što su novonastale države od Poljske, Čehoslovačke, Rumunije, Jugoslavije i Grčke, isplivale na međunarodnu scenu kao rezultat kompromisa tadašnjeg svetskog kolonijalnog stanja i lokalnih nacionalizama. Nijedna od pomenutih država nije imala neposredno državotvorno iskustvo ili upravljanje sopstvenim isntitucijama. Sve su bile pod dugogodišnjim ili čak viševekovnim okupacijama, razdrobljenih institucija i snažnim protonacionalističkim sećanjem na slavnu i svetlu prošlost. Ovi prostori bili su granična područja na kojima su se dodirivale različite imperije, kulture, pa i civilizacije, te su shodno tome reakcije na te kontakte bile eruptivnije.

Piter Turčin, osnivač kliodinamike, ove zone naziva „metaetničkim linijama razgraničenja“ koje predstavljaju najvrelija žarišta jedne kulture/civilizacije koja se nalazi u neposrednom dodiru sa bitno drugačijim Drugim. Ovaj model može da pomogne kao objašnjenje zašto je danas rusofobija jaka koliko i germanofobija u Poljskoj, ili zašto je Mađarska toliko antimigrantski nastrojena, ili zašto Hrvati vole da kažu za sebe da su „predziđe kršćanstva“. Iz pomenute tri države jasno se vidi da je zajednički imenitelj identiteta katoličanstvo kao stožer oko kojeg se okuplja zajednica, ali isto tako i kao štit za spoljnu odbranu tvrđave Evropa. O dugoj tradiciji metaetničkih linija i nestabilnosti ovih pograničnih zona na simptomatičan način govore i  toponimi kao što su Ukrajina ili nekadašnja Vojna Krajina, pa ako hoćete i SAO Krajina. Značenje reči „krajina“ je granica, rubno područje, a graničari su ljudi sa posebnim statusom koji uživaju privilegije. To su bili Kozaci u Ukrajini, Srbi u Vojnoj Krajini tokom osmanskih prodiranja u Evropu, a nakon oslobađanja osmansko-islamske pretnje Evropi kao civilizacijske ova linija razgraničenja je povučena između podskupova istog skupa – pravoslavnih i katolika koji su se devedesetih sukobili na linijama SAO Krajine.

Ova metaetnička linija razgraničenja spuštala se od severa ka jugu i u svim slučajevima se držala koliko-toliko koherentno, osim u slučaju Jugoslavije jer je sama linija upravo prolazila kroz Jugoslaviju. I ovde dolazimo do druge uporišne tačke eseja, a to je dubinska unutrašnja nekonzistencija društva.

Milos Popovic (tw profile)

Pod dubinskom unutrašnjom nekonzistencijom podrazumeva se tihi konflikt društvenog nasleđa shvaćenog kao sistem institucija koje vuku poreklo iz bitno različitih korena. Primeri ove vrste najčešće su oni koji se odnose na razlike između bogatog severa ili siromašnog juga, čime se apostrofira značaj geografskog porekla za (ne)uspeh određenog tipa društvene organizacije. Međutim, pored geografske determinante koja može biti presudna u nekim slučajevima, kao što su rudimentarni oblici društvenog organizovanja, postoje i one razlike koje se tiču političke i kulturne baštine koje definišu javno mnenje i regulišu komunikaciju na više nivoa. Ovaj fenomen neki nazivaju razlikama u mentalitetu naroda, iako to nije posve najpreciznije jer su modeli ponašanja podložni promenama u zavisnosti od kvaliteta istorijskih procesa. Sociolog Norbet Elijas ove istorijske tokove nazivao je “procesima civilizovanja” i smatrao ih je izuzetno značajnim u izgradnji moderne zapadne države koju posmatra kao sistem dozvola i ograničenja centralne vlasti u odnosu na civilno društvo. Suština problema se svodi na sledeće: process izgradnje demokratske nacionalne države vodio je kroz borbe različitih staleža koji su se međusobno ograničavali i uslovaljavali, a kao rezultat tih borbi dobijena je moderna civilizacija zasnovana na individualizmu, privatnom vlasništu (odnosno preduzetništvu), tržištu i demokratiji. Korene ovih tekovina veliki broj društvenih teoretičara pronalazi u srednjovekovnim gradovima u kojima se formirala klasa preduzetnika (trgovaca, zanatlija, bankara), koji su bili preteče onoga što će krajem 18. i tokom 19. veka biti nazivano buržoazijom.

Termin buržoazija u kolokvijalnom kontekstu ima negativan predznak, kao što revolucije imaju predznak levičarskih, iako postoje i liberalne i konzervativne revolucije. Buržoazija ima poseban značaj za zapadnu civilizaciju i savremeni globalni svet jer je preduzetnički duh srednjevekovnih esnafa klica koja je omogućila razvoj gradova i jačanje uticaja individualnih sklonosti u odnosu na tradicionalne sisteme privilegija. Ovo je bilo vrlo važno za sistem vertikalne društvene pokretljivosti jer je označilo kraj pripisanim položajima na osnovu porekla i statičnim sistemima aristokratije i klera. U ondašnjoj Evropi kasnog srednjeg veka postojao je izraz koji je opisivao važnost urbanizacije za političku emancipaciju, a glasio je “gradski vazduh oslobađa”, što će nekoliko vekova kasnije, u nešto izmenjenom obliku, pisati na ulazu u nemačke koncentracione logore kao “arbeit macht frei”, odnosno “rad oslobađa”. Ova bizarna istorijska logika, od slobodnog grada do logora, odlika je epohe Moderne kao ujedno i blistave i strašne. I upravo su podela i usložnjavanje rada, a samim tim i širenje tržišta i razvoj potrošnje, bili okidač za nastanak fenomena koji Maks Veber naziva “građanski kapitalizam”.

Građanski kapitalizam Veber direktno suprostavlja političkom kapitalizmu koji opisuje kao kapitalistički sistem, ali sistem koji zavisi od volje jednog čoveka ili klike koja upravlja državom. Veber je primere političkog kapitalizma pronalazio u dalekoistočnim zemljama i drevnim despotijama u kojima je duh preduzetništva konstantno sputavan ili u najboljem slučaju korišćen isključivo za potrebe uskog kruga vlasti, ali da nikako nije uspevao da se omasovi i stvori heterogeno stabilan sistem. U političkom kapitalizmu umesto dijaloga i diskusije vladaju monolog i strahovlada, umesto demokratske vlasti vlada autokratija, umesto decentralizacije sistema dominira centralizacija, a umesto pregovora na sceni su ultimatumi. Još jedan sociolog, Georg Zimel, opisao je suštinu gradskog kapitalističkog načina života i komunikacije kao “blaziranog”, odnosno spremnog na pregovaranje i prilagođavanje u cilju izvlačenja najboljeg mogućeg rezultata.

Povratak na dubinsku unutrašnju nekonzistenciju na primeru Jugoslavije je sukob pomenuta dva sistema kapitalizma u njihovim lokalnim izražajima. Fenomenološki gledno sukobi na Balkanu jesu “civilizacijski” ili verski, ali nam takve konstatacije ne objašnjavaju ništa, ili barem ne mnogo. Dubinski sukobi među balkanskim narodima na podrućju nekadašnje Jugoslavije su sukobi kvalitativno različitih struktura koje reprodukuju društveni život. Banalan primer, ali primer koji savršeno objašnjava sukob političkog i građanskog kapitalizma u jugoslovenskim prilikama jeste ubistvo koje se desilo u Narodnoj skupštini 1928. g. kada je radikalski poslanik Puniša Račić ubio nekoliko poslanika Hrvatske seljačke stranke zbog verbalnog sukoba, što je kasnije izazvalo duboku krizu koja je potegla pitanje ustrojstva novostvorene države i zahteve za samostalnošću hrvatske strane, na šta je kralj reagovao uvođenjem diktature i raspuštanjem skupštine.

U suštini, Račićev atentat samo je vrhunac onoga što se valjalo od osnivanja Jugoslavije, a to je na koji način organizovati državu: centralizovati je kako su hteli radikali, federalizovati kako je zahtevala Hrvatska seljačka stranka ili decentralizovati kako je smatrao demokrata Svetozar Pribićević koji je prešao put od radikalskog saveznika do koalicionog partnera Stjepana Radića. U osnovi ovih problema je dubinsko nerazumevanje dveju strana koje su nikle u kvalitativno drugačijim socioistorijskim kontekstima – sa jedne strane nalazili su se Slovenci, Hrvati i oni Srbi koji su živeli u zapadnoervopskom sistemu činovništva, procedura i birokratije (birokratija je kod Vebera fenomen koji je posebno razrađen do detalja) koje su korišćene kao sredstva kada je trebalo ispregovarati privilegije ili bolje uslove za zajednicu. Sloboda određenog grada kod Slovenaca, Hrvata i Srba “prečana” plaćana je dukatima carskoj vlasti, dok je sloboda Srba južno od Save i Dunava plačana krvlju ustanika. To je ključna razlika koja je vodila svim kasnijim sukobima, kako na ličnom tako i na kulturnom planu zajednica, jer jedni nisu mogli da razumeju druge kako krv ili uvreda mogu da se ispregovaraju, a da se ne osvete, odnosno kako sloboda može da se sačuva ako se nametnu još jače stege.

Uticaji Osmanske carevine i Austro-Ugarske monarhije ostavili su dalekosežne posledice po razvoj i stabilnost kasnijih jugoslovenskih republika. Osmanska carevina bila je među najzaostalijim imperijama svog doba i nisu je bez razloga nazivali “bolesnik sa Bosfora”. Svoj vrhunac doživela je za vreme Sulejmana Veličanstvenog 16. veka, ali iza sebe nije ostavila kompetitvne civilizacijske tekovine. Svakako, nije to učinila ni Austro-Ugarska u velikoj meri, niti je bila demokratski otvorena zemlja, ali je svakako bila uređenija i homogenija kao sistem u odnosu na Osmansko carstvo koje je bilo sastavljeno iz mnoštva lokalnih i autarhičnih zajednica. Još jedan primer postojanja sistema u Austro-Ugarskoj koji nije bio u potpunosti diskriminatoran na osnovu nacionalnog ili verskog prefiksa jeste fenomen u vezi sa atmosferom pred Sarajevski atentat 1914. g. Iako su Princip i drugovi bili revolucionarno opredeljeni, njihovi roditelji su bili prilično gradsko-buržoaski proračunati. Pripadnici Mlade Bosne koji su bili srpskog porekla u pismima su zapisali koliko su neslaganje imali sa svojim očevima trgovcima i činovnicima zbog svojih radikalnih i avangardnih političkih uverenja. U Osmanskom carstvu tako nešto je bilo nemoguće - da u javne poslove stupaju oni koji ne pripadaju ekskluzivnom krugu muslimana. I zbog toga je borba za slobodu “pod Turcima” morala biti hajdučko/uskočka, radikalna i revolucionarna, na sve ili ništa, jer je sistem bio postavljen kao kastinski. U austrougarskom kontekstu nevolje su se dale ispregovarati ili je barem postojala mogućnost da se ispregovaraju. Da je Princip atentat izvršio u Istanbulu teško da bi bilo kakvo suđenje održano, kao što je bilo održano u okupiranom Sarajevu.     

Milos Popovic (tw profile)

U tom kontekstu nerazvijenog i nekoherentnog društvenog tkiva kakvo je bilo karakteristično za sve Jugoslavije nije bilo moguće očekivati njen opstanak. Od razvijenih severozapadnih i “najevropskijih” krajeva poput Slovenije, Slavonije i Vojvodine, preko jadranskog pojasa kao nešto manje urbanizovanog ali i dalje bolje pozicioniranog u odnosu na dinarski masiv gorštačke kulture gde je hajdučija često bila izvor prihoda, pa sve do orijentalnog tavorenja Kosova ili Makedonije, nije postojala zajednička supstanca građanskog kapitalizma. Naročito ne ako se uzme u obzir globalni politički kontekst rađanja Jugoslavije koji je, pre svega, bio uslovljen spolja.

20. 7. 2018.

Dubrovačko nasleđe


Prošlom letu ostao sam dužan jedno razmišljanje o jadranskom primorju koje sam opisao kao Hercegovina na moru, a u koje sam uvrstio priču o Herceg Novom i delu zaliva koji pripada istoimenoj opštini, uključujući tu i poluostrvo Lušticu zbog svoje prirodne i kulturne baštine koja je skoro endemskog karaktera. Dakle, pored Luštice i Herceg Novog, u priču o Hercegovini na moru spada i Dubrovnik sa svojom okolinom koja se otprilike poklapa sa nekadašnjom površinom Dubrovačke republike.


Namerno sam insistirao na stavu da je ovaj deo crnogorskog i hrvatskog primorja u osnovi hercegovačkog karaktera, iako se danas gotovo celo južno hrvatsko primorje naziva Dalmacijom. Postoje bar dva razloga zbog kojih je to netačno i jedan zašto se Dalmacija toliko proširila.

Prvi razlog zbog kojeg je pogrešno Dubrovnik nazivati dalmatinskim gradom jeste prirodna južna dalmatinska granica koja je na Neretvi, ili čak severnije na Cetini, što se poklapa sa severnom granicom nekadašnje Dubrovačke republike. Drugi razlog je upadljiva dijalektološka razlika govora čakavskih Dalmatinaca i štokavskih Dubrovčana koji su direktno naslonjeni na Hercegovinu. Međutim, razlog zašto se ovaj deo hrvatskog primorja danas neretko doživaljava kao Dalmacija, iako se čak i formalno u administrativno-teritorijalnom uređenju današnje Hrvatske ovaj deo naziva Dubrovačko-neretvanska županija, jeste situacija u kojoj se severna obala Jadrana našla posle povlačenja Napoleonove vojske i upliva uticaja Austro-Ugarske u primorske slovenske krajeve. Sa uspostavljanjem uprave Austro-Ugarske na primorju uspostavljena je Dalmacija kao regija, tj. kraljevina Dalmacija sa glavnim gradom u Zadru, a u čiji sastav je ušao i Dubrovnik sa svojim nekadašnjim republičkim nasleđem, baš kao i delovi Boke kotorske.

Sa koje god strane da se uputite ka Dubrovniku, bilo sa južne crnogorske od Herceg Novog, bilo sa severne dalmatinske od Makarske, upada u oči odsustvo većih gradova, nema naselja sa težinom grada u smislu reči pomenutih gradova. Ove prostorne međe poklapaju se  sa nekadašnjim granicama Dubrovačke republike kao grada države sa svojim uskim ruralnim okruženjem kojim je dominirao sam grad Dubrovnik. Nasleđe tog grada polisa i danas je vidljivo posle dvesta godina od nestanka male jadranske republike i na izvestan način i dalje oblikuje međuodnose država. Najočigledniji primer tog tipa je administrativni zemljouz države Bosne i Hercegovine koji izlazi na more kod Neuma i preseca hrvatsku primorsku teritoriju primoravajući je da gradi Pelješki most čija gradnja traje kao “zidanje Skadra na Bojani”. Ova interesantna situacija u kojoj su se našli otcepljeni i odsečeni Dubrovčani nastala je upravo “krivicom” samih Dubrovčana.


Naime, tokom 16. i 17. veka Osmansko carstvo i Mletačka republika vodili su niz ratova koji su se pre svega ticali borbe za prevlast u istočnom Mediteranu (Kandijski tj. Kritski rat, Morejski rat), ali su se borbe vremenom razvlačile i po dinarskim krševima, od Dalmacije i Hercegovine, pa sve do Crne Gore, odakle su hajduci i uskoci za račun Mletaka napadali Turke i branili primorske gradove. Istorijski i mitski likovi prikazani u narodnoj epskoj umetnosti kao što su Bajo Pivljanin, Stojan Janković, Senjanin Ivo ili starac Vujadin, samo su deo narodnog sećanja upravo na ovo ratno razdoblje Mletaka i Turaka koje nije zaobišlo ujedinjene pravoslavne i katolike u jadranskom zaleđu. Kula Janković Stojana u Islamu grčkom jedan je od očuvanih primera neverovatne istorije toga doba na ovom području. Kulu su sagradili Turci kao graničnu karaulu ali su je izgubili brže nego što su očekivali. Mlečani su zaposeli ovo područje, a Stojanu Jankoviću za zasluge dodelili utvrđenje. Istorija je još jednom umešala prste u lokalne prilike ovih krajeva kada su Mleci sa svojim evropskim, hrišćanskim, saveznicima primorali Turke na pregovore posle niza turskih poraza, od Beča i Mohača s kraja 17., pa do Petrovaradina početkom 18. veka. Jedan od rezultata mirovnih pregovara Turaka i evropskih saveznika, a koji su se održali u Sremskim Karlovcima u Kapeli mira 1699. g., bio je i linija razgraničenja Osmanske carevine i Mletačke republike na Jadranu. Prva linija razgraničenja nosila je naziv “linea Grimani” ili Grimanijeva linija, ali je ubrzo zamenjena novom granicom koja se zvala “linea Mocenigo”. Ovom potonjom linijom, linijom Moćenigo, trajno su definisane granice među političkim jedinicama na jadranskom primorju, Mleci su uspeli da izguraju Turke sa obale i u tom trenutku na scenu stupaju Dubrovčani. Naime, nezadovoljni naglim rastom uticaja i širenja Mletačke republike koja im je sada došla za neposrednog suseda i sa severne dalmatinske i sa južne bokokotrske strane, Dubrovačka republika odlučuje da pokloni po deo teritorije sa obe strane Osmalnijama kako bi ih fizički razdvojili od Mletaka. Time Osmansko carstvo dobija izlaz na more u obliku dva pipka, jedan kod Neuma (današnja BiH) i drugi kod Sutorine (današnja Crna Gora).

Nasleđe ovih koridora rešavano je u drugoj Jugoslaviji tako što je koridor kod Neuma ostao u sastavu Bosne i Hercegovine i nastavio da seče teritoriju Hrvatske, dok je onaj drugi koridor kod Sutorine pripao Crnoj Gori pregovorima ondašnjih republičkih rukovodstava. Danas je Sutorina u sastavu opštine Herceg Novi, a do 1946. g. je bila u sastavu opštine Trebinje, BiH. Iako Dubrovačke republike odavno nema repovi koji se za njom vuku vide se i danas.




Pored ovih administrativnih i političkih kurioziteta, dubrovačko nasleđe je po mnogo čemu interesantno za naše, regionalne, prilike i eventualne okvire budućnosti i sa aspekta kulturne baštine. Malo je primera među narodima bivših Jugoslavija koji se mogu tretirati kao samostalni i domaći izdanak visoke evropske i gradske kulture. Nažalost, vreme i odnosi društvenog života pregazili su Dubrovnik kao relevantnu političku jedinicu i tip organizacije društva  sa početkom Napoleonovih osvajanja, ali uprkos tome na primerima interesantne dubrovačke istorije i kulture ima mesta za buduće međusobno razumevanje zavađenih strana.

Ovde pre svega mislim na raritetni primer jedne urbane tradicije koja je trajala nekoliko vekova i koja je nastala kao izdanak naših, južnoslovenskih ili srpskohrvatskih ili jugoslovenskih ili kako god da nazovemo međusobnu saradnju ovih naroda. Naše savremeno zapadno društvo plod je nastanka i razvoja gradova, od manufaktura i trgovaca, preko bankara i tržišta, naše su nacionalne države samo preuzele mehanizam koji je kao klica nastao u gradovima druge polovine srednjeg veka. Uspon Evrope je uspon gradske, urbane, kulture i takvih primera na našim prostorima je zaista malo. Jedan od vodećih teoretičara globalne nejednakosti današnjice, Branko Milanović, izneo je na svom blogu interesantnu tezu da je Balkan po svojoj planinskoj suštini unapred bio osuđen na propast i neuspeh gradske komercijalizacije, a samim tim i na kasniju hroničnu krizu ne samo država, nego i modernih institucija (mapa srednjovekovnih trgovačkih puteva za ovo područje ide u prilog iznetoj tezi). Geografsko objašnjenje možda deluje redukcionističko, suviše pojednostavljujuće, ali je korisno kada se analiziraju takozvane strukture dugog trajanja koje je “otkrio” francuski istoričar Fernan Brodel dok je radio na svom delu Mediteran i mediteranski svet u doba Filipa II. Brodel je obimnu i bogatu građu za svoj rad pronalazio upravo u Dubrovniku, u Dubrovačkom arhivu.





I upravo zato je Dubrovnik zanimljiv jer je redak primer unutrašnje izgradnje jednog modernog sveta, sveta koji je mogao da se uporedi sa zapadnoevropskim svetom i da mu jedno vreme bude ozbiljan takmac. I severni krajevi obe Jugoslavije bili su urbanizovaniji od “srca (balkanske) tame” i velika je šteta što su gradovi bogatih urbanih tradicija i Srba i Hrvata i Bošnjaka, pre svega u Hrvatskoj i Bosni, stradali tokom devedesetih kroz međusobnu mržnju i ratno razaranje. Nije ovaj proces zaobišao ni gradove Srbije, samo ih kancerom ubija podmuklo nevidljivo. Ono što je, između ostalog, odlikovalo Dubrovnik istinskim gradom evropskog ranga jeste karakter urbanizovanog društva koji podrazumeva svesnu mogućnost javnog izbora čak i u identitetskim, političkim i nacionalnim okvirima koji se javljaju krajem 18. i početkom 19. veka. Postojanje dubrovačko srbo-katoličkog pokreta i njihovo upravljanje gradom svedoči o ovom karakteru urbanizovane političke zajednice. Imena poput Meda Pucića (učitelj Milana Obrenovića), Valtazara Bogišića (ministar u vladi kneževine Crne Gore i tvorac prvog imovinskog zakona Crne Gore), Matije Bana (političara i diplomate u Srpskoj kraljevskoj akademiji po kome Banovo brdo u Beogradu nosi ime) ili Antuna Fabrisa (pokretač i izdavač dubovačkog časopisa Srđ) dokaz su slobode i otvorenosti grada koji je jugoslovensko ujedinjenje prepoznao kao inkluzivni građanski nacionalizam srpskog imena.

Danas ove stvari deluju neverovatno, od jugoslovenstva nije ostalo ništa, a od nacionalizma smo dobili onaj najgori – politički i etno-nacionalni. Kada je reč o gradovima, njih skoro da i nema u kvalitativnom smislu reči, svedeni su na pozornice i muzeje, što je slučaj sa samim Dubrovnikom. Tragediju jedne male urbane kulture koja se pojavila kao oaza u barbarogenijskoj sredini Balkana verovatno je najslikovitije opisao Vito Nikolić u svojoj pesmi “Noć s Dubrovnikom” 1991. godine:

Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
i s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!


Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak ćutim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa, obezdušen,
na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga
što ga, nakon dvije hiljade godina,
zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše;
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!”




8. 3. 2018.

Luštica i austrijsko morsko nasleđe


Prateći dalje atipične kulturne tragove na ovom delu Bokokotorskog zaliva, koji se nekad zvao Risanski zaliv, prebacujemo se na poluostrvo Lušticu preko trajekta Kamenari – Lepetane nedaleko od tesnaca Verige. Verige su najuži deo Bokokotorskog zaliva i imale su funkciju čuvara ulaza u dubinu zaliva prema trgovačkim mestima kao što je u poečtku bio Risan, a kasnije centralno mesto preuzeo Kotor. Verige su ime dobile po ogromnim lancima koji su se podizali sa obe obalske strane kako piratske, i sve neprijateljske, lađe ne bi mogle da uđu i pljačkaju unutrašnja bogata naselja zaliva. Tako je ovaj tesnac bio od strateškog značaja za poslednju trećinu zaliva u kojoj su se razvijala naselja poput Morinja, Risna, Perasta i Kotora, akumulirajući bogatstvo i ugled trgovačkih porodica sklonjeni i zaštićeni od nepredviđenih upada.

Verige

Luštica je po mnogo čemu specifična, a prvi utisak je da je to poluostrvo najmanje urbanizovani deo zaliva i da se sastoji od nekolicine malih i slabo naseljenih mesta. Sa izuzetkom Krašića koji su, slobodno se može reći, devastirani gradnjom vikendica i otrgnuti od lokalno specifičnog stila seoskog naselja na moru, ostala mesta, među kojima Rose posebno, predstavljaju skladnu mediteransku celinu ribarskih naselja podignutih na škrtom terenu gde je samo maslina izdašno uspevala.

Luštica je zbog svog položaja dugo bila neka vrsta militarizovane zone, kako za vreme Jugoslavija tako i za vreme “ćesarske”, tj. Austrijske uprave. I upravo se austrijsko prisustvo pokazuje nizom građevina atipičnih za primorje svojom masivnošću i turobnošću. Reč je o strateški građenim vojnim utvrđenima koja su nastala pod nazivom “Primorske tvrđave Boka” i koja pokrivaju tri kontrolne tačke na samom ulazu u zaliv, a danas se nalaze na teritorijama Crne Gore i Hrvatske.

Na poluostrvu Luštica, na rtu Arza, nalazi se mala tvrđava Arza koja sa većom tvrđavom na ostrvu Lastavica (popularno Mamula) i tvrđavom na rtu Oštro na poluostrvu Prevlaka, u Hrvatskoj, čini vojno-stratešku celinu koju je izgradila Austrijska carevina tokom svoje uprave nad Bokom kotorskom u toku 19. veka. Sva tri objekta izgrađena su u istom stilu  i sa istom namenom zaštite unutrašnjosti zaliva, a izgradio ih je voini oficir austrijske carevine i namesnik Dalmacije – Lazar Mamula – po kojem je centralno utvrđenje i samo ostvo Lastavica dobilo kolokvijalno ime Mamula. Tvrđava na ostrvu Mamula je centralna i turistički najzanimljivija tačka ovog vojnog kompleksa (premda je rt Oštro imao veću stratešlu funkciju i shodno tome trpi najveću štetu) koja je tokom oba svetska rata služila kao zatvor. Danas je napuštena i dobrim delom devastirana, pa iako u takvom stanju i dalje ostavlja snažan i nadrealan utisak da je na jednom tako sunčanom, vetrovitom, slanom, mediteranskom mestu postojala tvrđava-zatvor sa svojom srednjoevropskom arhitekturom debelih zidova, mračnih i hladnih prostorija tipičnih za kasarne i logore. Moglo bi se to nazvati austrougarskim osećajem za nesklad na moru koji nije bio stran ni albanskoj verziji priobalnog bunker komunizma. 

Mamula




















S obzirom na svoju prirodno atraktivnu poziciju i zanimljivo arhitektonsko rešenje koje se formom uklapa u kružni oblik ostrva, tvrđava Mamula će najverovatnije biti pretvorena u luksuzni hotel uprkos protestima potomaka logoraša i NVO koje se protive komercijalizaciji i ekskluzivizaciji prirodnih i kulturnih dobara. Ovaj scenario je, nažalost, najverovatniji s obzirom na potpuni nemar i nezainteresovanost institucija da objekte ovog tipa pretvore u memorijalne centre. Najmanja tvrđava Arza je zatvorena, ali uz malo penjačke visprenosti nije nemoguće u nju ući. Do tvrđave Oštro za sada ne postoji mogućnost jednostavnijeg dolaska sem prethodnog ulaska u Hrvatsku, s tim da je pristup objektu načelno zabranjen usled lošeg stanja. Na ostrvo Mamula dolazi se brodicama koje svakodnevno, pod uslovom mirnog mora, isplovaljavaju iz Herceg Novog i vode vas na celodnevnu turu obilaska ovog dela zaliva koji uključuje samu Mamulu, luštičku vodenu pećinu Plavu špilju i plaže Žanjic i Mirište.

Levo Arza, prvo ostrvo Vavedenja, iza Mamula, u pozadini Prevlaka-rt Oštro

Mirište


Arza


Arza


Pogled na Mamulu i Prevlaku




Mirište je prvo vodeno dvorište južne strane zaliva, tu je rt Arza i istoimena tvrđava, malo strvo Žanjic na kojem se nalazi manastir Vavedenja presvete Bogorodice iz 15. veka. Dobar deo plaže je dosta kamenit i tu uglavnom nema gužve i ugostiteljskih objekata. Sa druge strane brda nalazi se plaža Žanjic, dosta mirnijeg mora i slabijeg vetra, fino zavučena i sa solidnim prostorom u zaleđini za kampovanje pod šatorom. Do Mirišta i Žanjica se može doći i asfaltnim putem preko Bjelila i Krašića sa jedne strane ili južnom stranom koja je malo više neposrednija i ruralnija. A kada se već ide tuda onda se obavezno svrati na rt Veslo. 

Veslo



Luštičko nisko rastinje je dosta stradalo tokom velikih požara prošlog leta, sličan scenario je pretio i prelepom kampu na rtu Veslo ali je ipak debela hladovina ostala netaknuta. U međuvremenu su se pojavile spekulacije o prirodi požara koji su buktili širom crnogorskog i hrvatskog primorja, pa su se mogle čuti i teorije o namernom podmetanju vatre koja kada jednom uništi prirodno, tj poljoprivredno, zemljište kasnije omogućava administrativno mnogo lakše upisivanje tog istog zemljišta kao građevinskog, odnosno investitorski primamljivog i komercijalno isplativog.





Zbog svega ovoga Luštica zaslužuje posebnu pažnju i tretman kao najmanje upropašten deo crnogorskog primorja, ali koji svojim potencijalom preti da postane novi i veći Sveti Stefan, zatvoren i dostupan samo onima sa debelim džepom.  

6. 3. 2018.

Hercegovina na moru


Putopisno razmišljanje je najbolja opcija za preispitivanje ličnih pogleda na svet ideja kojima smo oblikovani, jer takva razmišljanja sadrže kombinaciju iskustava i saznanja kojima se određeni svetonazori bolje određuju. Putujući i razmišljajući čovek ima privilegiju da se postavi u ulogu jednog Stranca kako prema novom okruženju kojem je de facto stran, tako i prema samom sebi napuštajući rutinu svoje svakodnevnice i postajući eksperimentator svojih putujućih misli. Putovanje stoga nije samo avantura ili fizička promena mesta, več i jedno mišljenje o bivstvovanju. Naročito ako se pohode mesta koja imaju unutrašnju težinu za putnika.

U ovom putopisnom slučaju reč je o jednom delu crnogorskog primorja koji me je na više nivoa oduševljavao, privlačio, zbunjivao i fascinirao i koji sam uvek osećao dragim, bliskim i srodnim, iako daleko od mog postojbinskog severa. I upravo je ta mikro kulturna identičnost ljudi severozapadnih krajeva Crne Gore sa malim mediteranskim pojasom na samom ulazu u Boku Kotorsku nešto što izaziva nadrealan osećaj u trenutku susretanja goršatačke neposrednosti i primorske, građanske, pitomosti. Iz tog razloga je bilo potrebno pratiti tok ove kulturne niti koja se proteže od severa ka jugu i koja se čas vidi – čas nestaje, kao ponornica, toliko karakteristična za ove hercegovačke krajeve.

Kada se danas govori o Hercegovini najčešće se misli na oblast u okviru BiH, iako ova regija obuhvata daleko veći geografski pojas koji uključuje zapadne delove Crne Gore od Herceg-Novog i Risna na jugu, preko Nikšića, Šavnika, Žabljaka i Pljevalja na severu. Ogranci ove geografske oblasti dopiru do Užica što se može primetiti po prirodi terena, toponimima i načinu govora koji je karakterističan za istočnohercegovačko narečje koje danas koristimo kao standardno književno narečje zahvaljujući jednom Hercegovcu iz durmitorskog plemena Drobnjaka – Vuku Karadžiću. Moglo bi se reći da su reke Piva i Tara osnove na kojima stoji kičma Drina, a duž kojih se proteže ovaj geokulturni pojas uticaja sve do Mačve i Srema na severu. Hercegovina zato nije samo ono H u nazivu za Bosnu i Hercegovinu, već i jedan kulturno-identitetski krug. U ovom slučaju biće slike i reči o Hercegovini na moru.


Na samom početku jedna, naizgled, paradoksalna situacija. Herceg Novi je podigao spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću pre nego što je to Sarajevo uradilo. Spomenik osnivaču grada je simbolička predstava prvog organizovanog izlaska unutrašnjih slovenskih zemalja na Jadran.
Grad je sav na brdu pa se terasasto i u serpentima spušta ka obali, a pešacima ostavlja utisak večnih stepenica.




Grad ima pogled na ulaz u Bokokotorski zaliv, Lušticu na suprotnoj obali i Prevlaku, pa je konstantno  izložen prijatnom vetru i ostavlja utisak svežine, prozračnosti, čistoće i lepršavog spokoja, za razliku od Kotora koji je zavučen na sam kraj zaliva i stešnjen masivima Orjena, Vrmca i Lovćena, pa odaje utisak teskobe, zapare i zagušljivosti. Suprotno tome, Herceg-Novi je grad čistog i svežeg zraka, u zaleđu zaštićen planinskim vencima koji sprečavaju prodiranje hladne planinske klime koja se nalazi u krajnje neposrednoj blizini. Herceg Novi je verovatno jedini grad Boke kotorske koji nosi vitalnost svakodnevnog života u skladu sa svojom formom. U njemu se nisu formirale stare trgovačke porodice tipične za Kotor ili Perast, Herceg Novi je grad planski stvoren za dolazak severnih gorštaka i danas se to očitava u iskrenoj i neposrednoj svakodnevnici grada koja nije rob turističkih ponuda starih primorskih gradova kakvi su Kotor ili Dubrovnik. U tom smislu Herceg Novi ne nudi tako bogatu ponudu karakterističnu za primorske gradove trgovce, ali nudi jednu osvežavajuće umirujuću i banjsku oazu stranu primorju.


Jedan od najinteresantnijih i najupečatljivijih delova grada svakako je brdo Savina sa istoimenim manastirom i grobljem. Ono što je poesbno na ovom brdu su šuma i pogled koji se odatle pruža na ulaz u zaliv i Lušticu sa druge strane. Mir i tišina koji se, nekako, podrazumevaju kada su u pitanju sakralni, heterostopijski, prostori kao što su crkve i groblja, ovde dobija posebnu notu umivenosti  suncem, vetrom i morskim vazduhom. Sam manastir Savina, odnosno najveća crkva manastirskog kompleksa, građen je tokom dužeg vremenskog perioda kroz napore lokalne zajednice izbegle iz okoline Trebinja, odnosno manastira Tvrdoš. Naime, manastir nije zadužbina vladara i nije imao ktitora, a njegov nastanak više je splet sticaja okolnosti nego planske i sistematične graditeljske namere. Tokom 17. veka na moru i primorskom zaleđu Mlečani i Turci vodili su dugotrajne borbe koje su se protezale istočnim Mediteranom, pa samim tim i jadranskim zaleđem. Nakon jednog od primirja Mlečani su izgubili posede u primorskom zaleđu Boke kotorske i bili primorani na povlačenje, a lokalno stanovništvo koje ih je podržavalo u borbi protiv Osmalnija povuklo se zajedno sa njima na primorje, u okolinu Herceg Novog, i započelo obnovu i širenje zajednice pravoslavnih Srba i Bokelja. O tome kako su odnosi Mletačke republike i Osmanskog carstva na interesantan način oblikovali savremene odnose među državama na jugloslovenskom primorju biće reči kasnije. Savina, dakle, nastaje kao plod izbegličkog napora da se sačuva kultura zajednice iz unutrašnjosti Hercegovine pod upravnom zaštitom Mlečana i duhovnim nadzorom crnogorskih vladika iz vladarske loze Petrovića. Upravo iz tog razloga, rastegnutog vremenskog perioda gradnje manastir se odlikuje sinkretizmom arhitektonskih uticaja, pa su na istom primetni uticaji mediteranske i katedralske gradnje majstora dalmatinske obale (kao što je slučaj sa metohijskim Dečanima), ali i vizantijskog stila. U konkretnom slučaju reč je mediteranskom stilu zvonika koji je atipičan za tradicionalno srpsko crkveno graditeljstvo, baš kao što je slučaj sa baroknim zvonicima u severnim krajevima koje naseljava srpski narod, a koji su bili pod uticajem Austro-Ugarske. Zvonik je, u oba slučaja, morao biti reprezent kulture i stila države pod čijom se administrativnom upravom odvijala gradnja verskog objekta, dok je sam brod crkve mogao da zadrži osnovna obeležja stare gradnje vizantijskog ili raško-vizantijskog stila.













Sedeći u hladu starih savinskih borova i čempresa, zapljusnut vetrom sa mora i sa pogledom na pučinu, nije teško razumeti zašto je Aleksa Šantić (još jedan Hercegovac, Mostarac) umeo tako lepo da opeva zaliv ovakvim rečima:

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana
Pokrivna nebom ko od plave svile
Ljepša si od svoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana

Nikada se tebe nagledao ne bi!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim valom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednog dana, kad se gospod javi
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda,
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!