29. 10. 2016.

Čovek, društvo, prostor

Ovih dana mi je sociološku maštu razgalila jedna fotografija sa fejsbuk stranice „Stare slike Novog Beograda“ na kojoj je prikazana nekadašnja Vojvođanska ulica na Bežanijskoj kosi. Na fotografiji se vidi leva strana tipične vojvođanske ulice i jednog naselja „ušorenog“ tipa, dok se u pozadini mitomanski i megalomanski ukazuje betonska brutalistička kula Genexa, poznata i kao Zapadna kapija Beograda. Scena pomalo podseća na slike (anti)utopijskih, dakle zamišljenih, društava ili čak na izranjanje mermernog obeliska iz Klarkove “2001 Odiseje u svemiru” u režiji Stenlija Kjubrika. Prvi plan: kuće od naboja ili polunaboja, sve u jednom nizu, sve podignute po istom modelu, sve sa istim kapijama i prilazima zgradi, a u pozadini izranja simbol jedne nove urbane futurističke i apstraktne politike koja je, u suštini, druga strana iste medalje (ako urbanizam shvatimo kao politiku).

Vojvođanska naselja su „zbijenog“ tipa, ulice su ortogonalnog karaktera, a konfuzija koju stvaraju ljudima s one strane Save, Dunava i Drine ostavlja gotovo isti utisak kao i konfuzija ljudima koji dolaze u „bezlični“ i jednoobrazni Novi Beograd. Nije ni malo čudno što u Pekićevom delu „Hodočašće Arsenije Njegovana“ glavni lik Asrenije Njegovan, kućevlasnik i urbanista starog predrevolucionarnog društva, sa mučninom gleda sa Kosančićevog venca na novobeogradsku obalu i vojvođansku ravnicu ispravno tumačeći ono što tamo niče kao austrougarski kontrolni punkt.

I vojvođanska naselja upravo i jesu to, logori, pa tako i Novi Beograd. Ovo ne mora nužno da nosi negativan predznak jer ta naselja u datom ravničarskom okruženju drugačije ne bi mogla ni da postoje. Za početak, ravnicu je trebalo zauzdati i na toj ravnoj ploči osmisliti prostor, koncentrisati ljude i orijentisati ih u svojevrsnom antiprostoru jer u niziji ne postoje prirodne reperne tačke (brda, čuke, okuke, kotline) kao u „razbijenim“ selima brdskog tipa. I dok su sela razbijenog tipa građena spontano, neplanski i društveno zdravorazumski, vijući se obično oko nekog brda iznad reke ili mora, dotle su sela ravničarskog tipa živi primer državne kolonizacije određene teritorije i socijalnog inženjeringa direktne državne akcije. Jer koji bi normalan živi stvor naselio močvaru sem odmetnika od zakona (kao što je bio slučaj sa gusarenjem u zapadnobačkom delom Vojvodine pre sistemske kolonizacije i izgradnje Velikog bačkog kanala)? Za ovakav poduhvat snage, znanja i iskustva imala je samo država koja je pokrenula masovnu kolonizaciju Nemaca i masovnu tipsku izgradnju vojvođanskih sela koja su se, bolje reći, ulogorila, nego nastanila. Jer kako drugačije objasniti i sudbinu tih naselja i kuća koja su ostala ista, ali su rekolonizovana gorštačkom, ratničkom, populacijom iz Crne Gore, Dalmacije i Krajine, a koja je imala upravo za cilj da bude čuvar severnih granica jedne druge države, ali i da se pri tom ta ista populacija prosveti i emancipuje.

Jednoobraznost i uniformnost prostorne suštine naselja osnova je za razumevanje dominantnog javnog diskursa odnosno karaktera odnosno „mentaliteta“ podneblja. I možda je to najbolje opisano u mitskoj rečenici francuskog sociologa Anri Lefevra da je „grad otisak društva u prostoru“, tj. da se kroz politike prostornog planiranja može dobro pročitati šta i kako misli državni aparat i njegova politička elita.

I dok se posmatraju ortogonalna naselja, bila ona seoskog „ušorenog“ tipa ili urbanog modernističkog, vidi se repeticija kao konstanta, uniformnost kao ideal i ne dopuštanje bilo kakve improvizacije. Sve je u ovim naseljima već unapred smišljeno i nacrtano, sve je već predviđeno i nema šta da se misli, baš kao u instituciji vojske Fenomen vojske se tretira kao “totalna institucija” (uz bolnice, zatvore, škole) i predstavlja ogoljivanje i svođenje čoveka na binarni funkcionalizam obavljanja striktno usmerene društvene funkcije. Osnovna poenta koncepta “totalne institucije” je da čoveka stavi u funkciju aparata, a ne obrnuto. Devijacije koje se dešavaju u totalnim institucijama tretiraju se kao vidovi potisnute i represirane društvenosti. 

U knjizi „Tužni tropi“ francuski antropolog Klod Levi-Stros posmatra prekookeanske gradove Novog sveta, bilo da se oni nalaze u Severnoj ili Južnoj Americi, i u jednom momentu oslikava ih kao gradove koji su istovremeno večno mladi, ali i hronično grozničavi. Objašnjenje za takvo zapažanje stanja stvari nalazi u činjenici da su svi ti gradovi s one strane „bare“ u samom startu izgrađeni i rođeni spremni. Oni nemaju predistorijski kontinuitet, oni su nastali kao kolonijalni projekti i prvobitna vojna utvrđenja, pa tek potom kao trgovački centri i na kraju kao gradovi društveno-kulturnog života. I to je ono, navodi Levi-Stros, što razlikuje gradove Evrope od gradova Amerika, ta unapred zadata spremnost i zategnutost koja u određenim momentima poklekne i često deluje kao zarđala mašina.

Gradovi tzv. internacionalnog modernističkog stila, gde spada i Novi Beograd, imaju svoju utopijsku predistoriju koja je bazirana na pretpostavci da je moguće izgraditi grad i društvo u kojima postoje birokratski podeljene uloge, funkcije, ali i potrebe. Ideje koje su napajale teoretičare i graditetlje poput Le Korbizjea ili Nimejera potenciraju da je moguće napraviti novog, utopijskog, čoveka budućnosti, ali to podrazumeva da ga za tu budućnost treba revolucionarno pročistiti, odnosno dovesti u uslove usmerenog mišljenja. Komunistička ideologija je to prilično dobro anticipirala početkom 20. veka, toliko dobro da je države u kojima je kasnije bila na vlasti nazivala socijalističkim dok je vodstvo tih istih država bilo komunističko. Osnovna razlika koja se ovde naglašava jeste revolucionarna avangardnost, što opet ima korena u vojnoj terminologiji jer je avangarda izvorno vojni termini  označava prethodnicu koja je malobrajna i koja se upušta u nepoznat, neistražen i neprijateljski teren.

Utopijskim idejama koje su se okušale u prostornoj realizaciji zamera se odsustvo „čovekomernosti“ tj. smisla za spontanost, ljudskost, susret licem u lice i prisnost pešačke ulice. Široki bulevari, neboderi, ogromne zelene površine, birokratska organizacija gradskog prostora, predstavljaju odlike jednog velikog logora ili vojnog kampa. Za svaku aktivnost postoji tačno određena zona koja je zadužena za upražnjavanje konkretnih potreba.

Liberalne politike sklone su da ovakve prostore tumače kao autokratske i totalitarne, kao dehumanizujuće i pasivne. Međutim, ono što je karakteristično za ovakve prostora jeste želja da se stvori homogeni društveni amalgam kroz revolucionarno (ili vojničko) delovanje među socijalno i kulturno već devastiranim društvenim slojevima. Jer, uniforma i organizacija su ono što razlikuje vojnika/proletera od građanina.

Izvor: Stare slike Novog Beograda