Poslednji katastrofalni događaj koji je zadesio Srbiju bio je ekološke
prirode, zapadni deo države pogodile su poplave čije ćemo posledice tek
osetiti. Katastrofa koja se desila oblastima uz reke Drinu i Savu je katastrofa
koja je pogodila „energetsko srce Srbije“ i da smo o kolubarskim TENTovima
brinuli kao što smo „birnuli“ o Kosovu – srcu – Srbije, sasvim je izvesno da bi
razmere štete izazvane poplavom bile daleko manje. I upravo u različitim
shvatanjima funkcije organa jedne države, u ovom slučaju države Srbije, leži
problem i objašnjenje svega onoga što nam se dešava u poslednjih dvadesetak
godina.
Jedna od teorija kaže da kada želimo da vidimo stanje i nivo razvijenosti
jedne države, treba da pogledamo njenu železničku mrežu. Fokusirati se na
železnižku mrežu Srbije znači pogledati u postapokaliptične tragove sveta koji
više ne postoji, tako da bi mogli da se usredsredimo na infrastrukturu države
generalno. Infrastruktura u najvećoj meri zavisi od prirodnih datosti, odnosno
od ekološkog okruženja, što smo mogli da vidimo u danima poplava kada je
najveći deo Posavine imao isti problem. Ako se za poplave kao prirodnu nepogodu
ne može reći da su bile jugosferičnog karaktera (Tim Džuda), onda za prevenciju
istih to apsolutno stoji na mestu. Godinama se postjugoslovenske države
ponašaju kao da žive kontinentima odvojene jedne od drugih podgrevajući
nacionalizam kroz socijalističke granice, a da pri tom na ignorantski način
tretiraju upravo infrastrukturu koja je u jedinom velikom modernizacijskom
talasu izgrađena upravo za vreme socijalističke Jugoslavije. Onog trenutka kada
se socijalistička Jugoslavija raspala bilo je jasno i da se raspada
industrijska infrastruktura koja je ionako bila zastarela. Republike nikle na
ex-YU prostoru postale su globalno nekonkuretne, još je samo Milošević
devedesetih nasankao sopstveni narod na antiimeprijalizam severnokorejskog tipa
pod cenu da preživljavamo hraneći se korenjem. I dobrim delom je uspeo u tome. Infrastrukturno
gledano nijedna od postjugoslovenskih republika nije samostalna jer su pre toga
bile sistemski i industrijski umrežene, a ono što nam je ostalo kao zajedničko
jesu postindustrijske posledice: tranzicijski javašluk.
U neke od ključnih razloga za opstanak ili slom određenog društva pojedini
antropolozi (Džared Dajmond) navode iracionalno upravljanje infrastrukturnim segmentima
društva kao štu su, za naše skorašnje prilike, problemi sa regulisanjem vodenih
tokova, a što dalje direktno ugrožava i energetski sistem države. Obezbeđivanje
dovoljne količine energije za normalno
funkcionisanje bilo kog organizma je osnova za opstanak tog istog organizma,
bilo da se radi o biološkom ili društvenom organizmu. To naročito treba imati u
vidu jer je reč o Obrenovcu, strateškom mestu za funkcionisanje svakodnevnog
života države jer se odatle dobija najveći deo električne energije neophodne i
za privredu i za domaćinstva. Već sada se spekuliše da bi oporavak ionako
posustale privrede mogao da potraje narednih sedam godina, ali pod uslovom
godišnjeg BDP rasta od 1%. Ako se ovo ima u vidu apsolutno je neverovatno da se
država nonšalantno i nemarno odnosi prema vitalnim segmentima infrastrukture od
kojih svi zavisimo. Može premijer, i svi oni pre njega, da se pravda da su ovo
bile „hiljadugodišnje i biblijske vode“, ali je nemoguće opravdati traljavost i
nesposobnost sistema da koordinisano deluje.
Drugo ključno mesto jeste sposobnost institucionalne organizacije i primene
znanja. Demokratske reforme vojske su se pokazale katastrofalnijim od poplave
koja se dogodila, zaostavština JNA je najverovatnije pretopljena u Smederevu uz
ostalu omraženu socijalističku industrijsku mehanizaciju, pa je U.S. Steel
verovatno radio dok je imao šta da reciklira. Ali pored upućivanja molbi
građanima za ustupanje čamaca, pumpi, baterijskih lampi i lopata, poražavajuća
je činjenica distribucije (ne)znanja nadležnih institucija kojih zapravo nije
bilo u čitavoj priči. Od logistike smo imali lopate, džakove, pesak i
mobilizaciju na ulici, što je sve zdravorazumsko delanje a nikako stručno i
sistemsko. Pokazalo se da od devedesetih na ovamo država prvo nije htela, a
potom nije umela (naročito posle 5. oktobra) da se na adekvatan način nosi sa
problemima koji je ljuljaju iz temelja. Konstantno se dešava narod, a za svaki
veliki državotvorni problem izlazi se na ulicu. U čitavom institucionalnom
vakuumu, jer ne postoji zaokružena država, koji traje poslednjih dvadesetak
godina izgubila su se znanja i veštine koje se institucionalno reprodukuju sa
generacije na generaciju i čine društvo svesnim i realnim u cilju opstanka.
Osnovna politička doktrina, istina u primitivnom obliku, jeste pragmatizam ili
u domaćem kontekstu improvizacija. To nužno nije loše, ali samo pod uslovom da
pre toga postoje zadati okviri s obzirom na činjenicu da je ovo društvo bez
države.
Sa ovakvim odnosnom prema infrastrukturnom nasleđu, sa nefunkcionalnim
institucijama sasvim je realno očekivati da društvo nestane. To ne znači
bukvalno istrebljenje, ali podrazumeva neku vrstu nove konfiguracije i
drugačijeg prihvatanja kolektivnog identiteta. Dominantna politička matrica
decenijama je bila orijentisana na teritorijalnu ekspanziju pri čemu smo
dolazili u skob sa svetom i vremenom ignorišući činjenicu da nacionalna država
polako ali sigurno odumire. Nesposobnost komunikacije sa drugima vodi u
(samo)izolaciju, a za malu državu kao što je Srbija to je jednako nestanak.
Pitanje je da li društvo poseduje kapacitete da posle godina promašaja postavi
novu paradigmu kao vrednosnu matricu s obzirom na stanje: neprosvećenost,
socijalna devastacija, korumpiranost, demoralizacija i identitetska ispraznost.
Pa čak i onda kada se nađe donekle artikulisan predlog za razvoj i rast, to je
obično iz domena grandioznosti i
megalomanije.
To je treća bitna tačka, pored odnosa prema infrastrukturi/okruženju i
reprudkciji znanja, koja može da utiče na opstanak nekog društva. Grandiozni
projekti, poput izgradnje kanala Morava – Vardar – Solun ili projekta Beograd
na vodi, suštinski i da ne naruše ekoravnotežu infrastrukturnim naprezanjem i ne
prouzrokuju dugoročni haos, mogu da budu samo izolovani uspesi koji suštinski
neće dovesti do poboljšanja funkcionisanja svakodnevnog života. Videli smo šta
znači prenapregnuti sopstvene kapacitete „izgradnjom“ Velike Srbije, a pošto je
„gradilište“ bilo u tuđem dvorištu rešili smo da se oprobamo u sopstvenom. I tu
dolazimo do suštine problema, a koji se odnosi na voluntarizam ili političku
volju pojedinca od kojeg zavisi smer i tempo kretanja društva. Grandioznost i
megalomanija ne dolaze od potreba tržišta, već od despotije onoga ko je na
vlasti. Poražavajuća je činjenica da gotovo svaka država u novijoj istoriji
Srbije zavisi od životnog/biološkog veka vladara, što ne znači ništa drugo nego
da je društvo i dalje podaničko i plemensko.
Нема коментара:
Постави коментар