Zašto je propao rokenrol?
U Beogradu je početkom ove godine održano par tribina posvećenih položaju
rokenrol muzike u Srbiji, njenom usponu i padu. Između ostalog, pojedini
izlagači su se osvrtali i na današnji buntovni karakter repa koji je štafetu
preoteo rokenrolu. Ako ju je potonji ikada imao, bar kada je reč o buntovnosti
na ovim prostorima.
Za analizu devastacije rokenrola u Srbiji biće nam od koristi ako pokušamo
da odredimo karakter te muzike. Rokenrol je po svojoj prirodi buntovan,
subverzivan, talas koji dolazi izvan unapred datog okvira i kao takav je u
direktnoj koliziji sa sistemom koji podrazumeva upravo suprotne stvari, kao što
su norme, sankcije, predvidivost i „monotonija“. Kada se jasno odrede polazne
tačke ovih dveju pozicija, dalje se može izvesti da je svaka tzv. emancipacija
roka od strane sistema, u ovom slučaju državne televizije, zapravo medveđa
usluga istom i samoamputiranje buntovnosti. Uvlačeći rokenrol muziku u
kolotečinu sistema znači otupljivanje antisistemske oštrice te muzike.
Ne osvrćući se peviše na globalni kolaps roka, za naše potrebe je neophodno
naglasiti položaj ove alternativne muzike počev od titoističke i miloševićevske
Jugolsavije, pa do današnjih dana. Dok je na Zapadu rok bio muzika društvenih
otpadnika, a što se naročito radikalizuje pojavom panka i početkom kraja
radničke klase, u socijalističkoj Jugolsaviji razne varijante rok muzike
nastajale su kao muzičke aspiracije dece vojnih lica, ili malo šire, „crvene
buržoazije“.
Ne računajući „čobanski rok“ (sic! „Državni posao“), masovnost alternativne
rok muzike bila je svedena na slabo urbanizovane gradove u grupama koje su
razvijale elitistički pristup svom drugačijem okruženju. Sa nestankom
socijalističke države nestalo je i podrške bezazlenom roku koji se pokazao
veoma konzervativnim s obzirom na činjenicu da su se pojedini bendovi otvoreno svrstavali
uz ovu ili onu ratnohuškačku nacionalističku politiku. Upravo zato nije bilo
teško zamisliti da će „TV Bastilja“ ostaviti i otvoriti emisije za tu vrstu
muzike koja je delovala kao sigurno kontrolisani izduvni ventil. Opasne
vibracije rok muzike možda se mogu locirati u Beograd za vreme studentskih
protesta 1996/1997. g. koji su se pokazali idejno heterogenim, a što će kasnije
uticati i na sam rok. U pomenutom protestu bile su otvoreno i snažno prisutne
ideje o Srbiji kao monarhiji, jačanju crkve, svrgavanju zlog komunističkog (?)
Miloševićevog režima i sl., i upravo na tom tragu valja posmatrati kasniji
sunovrat roka. Zapravo, prateći hod rokenrola na ovim prostorima može se
zapaziti da isti ne može da funkcioniše bez patronstva države i da, na neki
način, konstantno uživa neku vrstu subvencija u odnosu na „prizemnost“ i
profanost folka koji je prepušten sirovoj potražnji i hiperprodukciji tržišta.
Ždanovistička kulturna politika Srbije prisutna je još od sedamdesetih godina
prošlog veka kada je partijski osuđivana „dekadentna umetnost“ ( npr. strip), a
nastavljena je sa skarednom kulturnom politkom iz devedeseith godina „Lepše je
sa kulturom“.
Promenama iz oktobra 2000. g., kako god ih nazvali, rok je još jednom
iskompromitovao samog sebe šurujući sa nacionalističkom demagogijom i
religijskim opijumom. Dovoljno je pomenuti muzički projekat u izdanju Radio Svetigore
i PGP RTS pod naslovom „Pesme iznad
Istoka i Zapada“ na kojem su učestvovali bendovi poput Partibrejkersa,
357, Darkvud Daba, kao i pojedinci iz La Strade, Bjesova, a koji je rađen po
rečima pesama vladike Nikolaja Velimirovića. Tim potezom je rok muzika pokazala
neverovatnu spremnost da uskoči sama sebi u stomak. Ono mlađih bendova što je
preostalo već je bilo zahvaćeno melanholičnim ritmovima odsutnosti iz
stvarnosti čime je, na neki način, trasiran put za sevdah kapitulaciju
buntovničkog karaktera ove muzike. Autor teksta „Kako je propao rokenrol“
(„Danas“ 21. 05. 2013. g.) osvrće se na Beogradski sindikat koji posmatra kao
rep grupu po svojoj strukturi, a kao rok grupu po svom stavu. BS jeste
popularan sastav, ali sastav koji se pozicionira kao moralno-politički tutor
koji ide niz dlaku opšte društvenoj konzervativnoj klimi socijalne pravde, nacionalnog
ponosa i, iznad svega, moralnih vrednosti. Njihove matrice neretko koketiraju
sa melosom različitih derivata turbo-folka koji, BS sam, posmatra kao azijatsko
zlo. Rep muzika je zauzela poziciju buntovničkog liderstva, ali je taj bunt
daleko od onoga kako ga BS reprezentuje. Za bunt koji reprezentuje rep muzika
pravo stanje na terenu donose sastavi kao što su Prti BeeGee, THCF, Marlon
Brutal, Monogamija, koji direktno „vređaju“ moral prostituišući unapred zadate
okvire. Taj bunt je daleko od političkog bunta, mogli bi ga nazvati
parapolitikom ili kriminalizacijom iste. Ali ako se bavimo muzikom bunta, bez
obzira na ideološke orijentacije buntovnika, onda se valja baviti repom u svim
njegovim pojavnim oblicima.
Prvobitno objavljeno na portalu Buka
Нема коментара:
Постави коментар