Pravo na grad
Interesovanja za javne prostore u Srbiji sve više dobijaju na značaju, a
jedno takvo veliko zanimanje za napušteni vojni objekat (kasarnu) dogodilo se u
Novom Sadu krajem prošle godine. Pre nekoliko dana aktivisti Društvenog Centra
su izbačeni iz kasarne „Dr. Arčibald Rajs“ jer su ilegalno ušli u napuštene i
zapuštene prostorije Vojske Srbije.
Reakcije javnosti povodom ovog događaja su bile različite, od onih koji su
dali punu podršku Incijativi za Društveni Centar do manje raspoloženih da tako
nešto učine. Prvi su se pozivali na pravo na građansku akciju i učešće u
kreiranju javnog života i javnog prostora, a drugi na opskurne tvrdnje kako je
reč o grupi narkomana, stranih plaćenika i sl. Interesantni su tekstovi i
komentari koji dominiraju na konzervativnim sajtovima, kao što je sajt NSPM,
gde se snaga državnih zakona postavlja kao najviša vrednost, a zaostavština
ratnih devedesetih koristi kao model za stigmatisanje građanskog aktivizma.
Ovde je, međutim, reč o pravu na grad. Pravo na grad pretpostavlja da grupe
ili inicijative građana nastoje odbraniti pojam i fenomen javnog dobra od
sveopšte komercijalizacije i politizacije svakodnevnog društvenog života. Pravo
na grad znači da postoje samostalne i, manje – više, zrele građanske snage koje
nastoje ostvariti jedan novi tip kulturnog života koji se bitno razlikuje od
onog kakvog nalazimo u zvaničnim instuticijama kulture koje levitiraju same za
sebe. Sa nestankom socijalističke države koja je nastojala da vodi brigu o
zadovoljavanju ovih alternativnih potreba (i u tome bila prilično uspešna),
dospelo se u neoliberalni koncept državnog uređenja koji nastoji privatizovati
što više javnog sektora kako bi ukinuo mogućnosti demokratskog dijaloga. I
otuda i svesrdna odbrana privatnog vlasništva i insistiranje na legalizmu i
pravnoj državi, dok se suština nalazi u legitimitetu. Bolne tačke koje se tiču
rešenja stambenih pitanja izgnanih vojnih porodica neće se rešiti tako što će
im se dodeliti ruinirana zgrada ili prodajom iste, već vođenjem pravnih sporova
sa onim državama bišve Jugoslavije u kojima su tim vojnim licima i porodicama
oduzeti stanovi. To nije trenutni problem inicijativa za razne društvene centre
koji se bore za egzistenciju i afirmaciju, ali ukoliko bi takve inicijative
bile prepoznate od strane gradskih i republičkih vlasti sasvim sigurno bi
pomogli u rešavanju i tih problema jer ih oni po definiciji dotiču kao javnu
sferu. Oduzeti stanovi su problem države koja nije sigurna da je država, koja
ne zna svoje granice, koja je uludo potrošila pare za besmisleni Popis
stanovništva kojim je prekršila Ustav, jednostavno države koja se nalazi u
agoniji. I upravo iz tih razloga bi bilo mnogo bolje da Novi Sad dobije jedan
veliki Društveni Centar u kome bi se potezala i neka od ovih pitanja, jer samo
ona društva koja imaju fleksibilne okvire garantuju stabilnost i dugovečnost.
Zatvorenost i tradicionalizam su po pravilu u interesu populista koji se
nadmeću za vlast radi vlasti. U kombinaciji sa neoliberalnom ideologijom sumnjivih
privatizacija, uzurpiranja radničkih i ljudskih prava, pa sve do latentnog
urbicida koji se ogleda u nepostojanju i nepoštovanju urbanog planiranja,
dolazimo do tačke institucionalnog haosa gde je jedino pravilo da nema pravila.
Građanski aktivizam je mlad u Srbiji čije je društvo među najmanje
urbanizovanim u Evropi, pri čemu se posmatra samo formalna urbanost, odnosno
život u urbanom prostoru. U tom smislu, urbanizam kao način života je na još
slabijim nogama. Maks Veber je pišući o razvoju građanskog kapitalizma isticao
značaj grada na Zapadu gde se govorilo da „gradski vazduh oslobađa“.
Ostvarenje ideje Inicijative bila bi vetar u leđa oslobađanju od plemenskog
duha.
Tekst je nastao 2012. god. u cilju podrške novosadskoj Inicijativi za Društveni centar http://www.drustvenicentar.org/
Tekst je nastao 2012. god. u cilju podrške novosadskoj Inicijativi za Društveni centar http://www.drustvenicentar.org/
Нема коментара:
Постави коментар