18. 12. 2021.

Istočno-izvornom Srbijom

 

Kad god sam naglas razmišljao da se zaputim u obilazak istočne Srbije, Negotinske i Timočke krajine, dobijao sam kao povratnu informaciju sledeće odgovore: „šta ćeš tamo, tamo niko ne živi“, „čuvaj se vlaške magije he he“, „ideš da gledaš kič gipsane figure na kućama gastarbajtera?“, a oni ekološki svesni umeli su da se osvrnu na posledice rudarenja Bora i Majdanpeka kao prljavih i melanholičnih gradova. Što se melanholije tiče priznanje moram da odam borskom Goriboru kao retko zanimljivoj pojavi na domaćoj muzičkoj sceni (ali i oni su bivši, kao i većina toga u istočnoj Srbiji), ali sve ostalo je, u najgorem slučaju, jedno duboko nepoznavanje sopstvene zemlje, a u najboljem stereotipizacija krajeva i ljudi.

Istina, istočna Srbija ne može da se pohvali sa visokim standardom (a koji deo Srbije pa može), zadovoljavajućom infrastrukturom (lokalni putevi su očajni) ili uređenim gradovima (sela izgledaju mnogo smislenije), ali to ne znači da je nebitna ili manje značajna. Naprotiv, ovaj kraj Srbije obiluje kulturno-istorijskim unikatima kao retko koji. I to je verovatno i razlog dubokog nerazumevanja istočne Srbije koja je u stereotipnom mapiranju kulturnih etiketa u javnosti okarakterisana kao mistična, okultna, metafizički daleka našim dominantnim kulturnim vrednostima. Po principu, ako nešto ne razumeš ti mu predrasudi pre nego što ga pros(t)udiš. Ono što sasvim sigurno ne može da se ospori jeste to da se ovde vrlo dobro jede i pije. O tome drugom prilikom.

Oslobodiocima i ujediniteljima 1912-1918., Zaječar

Ovakvo javno mišljenje najverovatnije dolazi iz činjenice što je istočna Srbija u rasporedu vitalnih tačaka u novijoj istoriji Srbije ostala u zapećku u svojevrsnoj podeli karata. U grubim crtama rečeno, zemlja je podeljena na jake gravitacione centre koji su se pokazali žilavim iz različitih razloga: Beograd kao upravno-administrativni centar, Vojvodina kao privredno i kulturno srednjeevropska regija, zapadna Srbija kao osovina spajanja srpskih dinarskih i moravskih kulturnih modela, Šumadija kao tradicionalno jezgro državotvornosti, a jug kao istorijsko geostrateško čvorište. Istočnoj Srbiji ostale su prljave rudarske industrije u Boru, Majdanpeku i, ne tako dalekom, Kostolcu. Težište novih državnih struktura se promenilo i ovaj predeo trpi surovu depopulaciju i stigmatizaciju. Ali nije uvek bilo tako.

Hajduk Veljko Petrović, Negotin

U relativno bliskoj prošlosti, za vreme dinastije Obrenovića, Srbija je muku mučila sa Bugarima i Turcima kao arhineprijateljima, što je danas nezamislivo i na nivou posprdne slike o „tradicionalnim zabijačima noža u leđa“. Stvaranje novih neprijatelja kretalo se u skladu sa promenama dinastija, uređenja i orijentacije države, pa ko zna, možda se Bugarima vratimo ponovo. Međutim, za devetnaestovekovnu ustaničku Srbiju Krajina je bila itekako bitna. O tome svedoče istorijske činjenice i narodna tradicija, pre svega u ime hajduk Veljka kao Karađorđevog komandanta odbrane Krajine, a potom i materijalna zaostavština vojnih bastiona u okolini Zaječara koja je nikla nakon srpsko-turskih ratova krajem 19. veka. Sa napredovanjem ustaničkog oslobodilačkog pokreta rasla je teritorija oslobođene Srbije, kontaktne zone su se pomerale, sa njima su dolazili i novi neprijatelji, a svemu tome treba dodati i smenu dinastija kao okidač u promeni spoljne orijentacije države. Svi ovi faktori uticali su da se nekada ljuta Krajina transformiše u zabačen i zapušten predeo, a da neke druge krajine uzmu svoj primat u stvaranju identiteta srpskog naroda.

Da ova regija nije bila samo srpska Krajina reći će nam i brojni arheološki ostaci iz antičkih vremena, pre svega iz doba uprave Rimske imperije. Ako tome dodamo i arheološko nalazište iz doba mezolita po imenu Lepenski vir, ova Krajina itekako dobija na svojoj težini. Ipak, u svom obilasku skromno sam suzio istorijski interval unazad do Rima.

Via Militaris (arheo-amateri.rs)

Kada krenete iz severnih panonskih (paganskih?) provincija preko limesa (granica), odnosno Dunava, dalje na jug vozite se najbržim mogućim E75 auto-putem (evropski Koridor 10), odnosno rimskim vojnim putem – Via Militaris. Ovaj put je u antici spajao severne provincije sa centrom istočnog rimskog carstva – Konstantinopoljem, odnosno Carigradom. Sa Via Militaris se isključujete kod Paraćina za Zaječar i odatle već počinje avantura u nekoliko smerova. Zaista, kada ugledate piramidalno mistični Rtanj postane vam nekako nimalo svejedno – odlika svake planine da unese duhovni nemir. 

Rtanj

Rtanj

Rtanj

Kučajske planine

Tajski potok

Vodopad Prskalo



Tajski potok

Ko je avanturističko-prirodnjačkog duha priroda mu pruža raznolik izbor jer su u blizini Kučajske planine, Lazarev kanjon, Rtanj i nešto dalje Homolje. Rtanj (uspinjite se severnom, a spuštajte južnom stranom) i Kučaj (atrakcija vodopad Prskalo i brojni potoci) obilazio sam prethodnih godina u okviru solidno zahtevnih planinarskih akcija, ovaj put prvo zaustavno mesto bio je Lazarev kanjon u koji se ulazi iz sela Zlot. I istočna Srbija ne bila to što jeste da opet nema simboliku vojnog utvrđenja, ovog puta prirodnog bastiona u vidu kamenitih litica koje čine zatvoren eko sistem, a koji je, prema legendi, poslužio kao sklonište srpskoj vojsci kneza Lazara (po kojem su ime dobili istoimena reka i kanjon) nakon Maričke bitke 1371. g.. I zaista, kada se priđe ovom kanjonu postaje jasno zašto bi ga odabrala bilo koja vojna jedinica u povlačenju ili ustaničko-gerilska grupa, što su činili i hajduci Krajine u borbama sa Trucima. Visoke litice (do 500m), planinski vrhovi (do 1000m), kamenit i na nekim mestima teren ne širi od par metara, brojne pećine i rupe u stenama, ali i negostoljubivi divlji stanovnici ovog kanjona – zmije (zbog svoje krševite i krečnjačke prirode tla ovaj klanac je idealno mesto za život zmija, te se stoga posete kanjonu izbegavaju tokom letnjeg perioda). Mir koji vlada u podnožju litica pomalo je sablastan, ali je idealan kao sklonište dok iznad vas duvaju vetrovi... kroz vrata naroda.  

Lazarev kanjon

Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon


Lazarev kanjon

Kada je reč o vratima naroda simptomatično je to da je u rimsko doba desna obala Dunava bila granica (limes) civilizovanog sveta nasuprot koje su se nalazila heterogena varvarska plemena Germana, Slovena, Sarmata, Avara, Skita, Gota, Huna i drugih. Rimljani su sa osvajanjem Balkana, odnosno tadašnjih provincija Dalmacije, Panonije, odnosno Ilirikuma i onoga što će se kasnije zvati Moesia (današnja Srbija) razvili čitav niz vojnih utvrđenja koji su vremenom prerasli u gradove. Tako se na donjim tokovima Save i Dunava na teritoriji naše zemlje nalazi nekoliko veoma značajnih lokaliteta rimskog doba, počev od Sirmiuma (Sremska Mitrovica), Singidunuma (Beograd), Viminaciuma (Kostolac), nešto južnije Mediana i Nais (Niš), ali i onih lokaliteta koji nisu bili strogo vojnog karaktera, a to su Justiniana Prima (Lebane/Leskovac), carska palata Šarkamen kod Negotina i u ovom slučaju Felix Romuliana (Gamzigrad/Zaječar). Rimljani su svoja utvrđenja podizali na strateškim mestima, pa otuda maltene vanvremenski značaj Beograda i Niša kao vojnih čvorišta, ali su takođe umeli da lociraju i rudno bogatstvo koje nama danas može da bude indikator da se u blizini možda nalazi neko arheološko nalazište (što je slučaj sa Viminaciumom kod kostolačkih kopova, Felix Romulianom, ili Municipiumom S kod Pljevalja).

Galerijevi mauzolej i slavoluk, Solun (wikipedia)

Felix Romuliana je, za razliku od ostalih lokaliteta, bila privatna rezidencija imperatora Galerija (onog istog cara koji u Solunu ima rotondu i slavoluk u glavnoj ulici Egnadias podignut u ime pobede nad Persijancima) podignuta u čast njegove majke Romule, a sam prefiks felix ima značenje sreće, odnosno Srećna Romula. Gradnja ove carske palate počela je početkom četvrtog veka i deluje pomalo suludo da je neko krenuo u izgradnju rezidencijalnog kompleksa uz samu granicu sa varvarskim plemenima. Pa ipak, imajući u vidu da je majka cara Galerija, Romula, bila Dačanka (što će reći varvarka sa leve obale Dunava, današnja Rumunija), a sam Galerije je imao i ilirske, lokalne krvi, stvari postaju jasnije jer je ovaj lokalitet na neki način bio zavičajna palata.

Jedna od ulaznih kapija, Felix Romuliana




Deo arhivolte sa natpisom Felix Romuliana

Ostaci palate

Stepenište paganskog hrama

Otkud uopšte rimski imperator sa Balkana, iz severnih provincija? Rimsko carstvo je u periodu trećeg veka zapalo u duboku privrednu i društvenu krizu kojoj su uzroci bili umnožavanje vojne kaste, visoka inflacija, pojava gradske sirotinje i moralno propadanje samog Rima. Čitav treći vek protekao je u političkim previranjima i društvenoj nestabilnosti, da bi sa pojavom Dioklecijana (u prevodu Dukljanina, rođenog negde na teritoriji današnje Crne Gore, Dioclea) došlo do dubokih upravnih reformi koje će predodrediti buduću sudbinu casrtva. Dioklecijan je uveo sistem tetrarhije, podelio je carstvo na četiri dela, pronalazio sebi savladare (avguste i cezare) isključivo iz redova vojske i konsolidovao, barem na kratko, posrnuli Rim. Međutim, posledica ovih reformi bilo je nešto drugo – sve snažnije ocrtavanje jezgra nove državotvornosti koje se pomerilo na istok. Period posle krize trećeg veka naziva se još i period “vojnih careva” koji su redom dolazili iz podunavskih i balkanskih provincija, pa ne treba da čudi što je njihov broj dvocifren i što je to najveća grupa careva koja je došla sa teritorije van Apeninskog poluostrva. Ovi carevi su mahom vladali iz svojih vojnih gradova, najveći broj nikad i nije ugledao Rim (reklo bi se da preterano nisu ni žudeli da ga vide), na vlast su dolazili kao prekaljeni ratnici i izdanci vojne veštine koja se debelo kalila na severnim granicama odakle su varvarska plemena nadirala u sve većem broju i jasno upozoravala da njihovo vreme tek dolazi.  

U svojoj knjizi zvučnog imena Rat i mir i rat američki autor ruskog porekla, Piter Turčin, o sudbini kasnog Rima i klicama nečeg novog na balkanskim granicama carstva piše: “Kao što je pritisak Rimljana oblikovao narode na severnoj granici, pritisak varvara je oblikovao pogranično društvo sa “civilizovane” strane granice. Ovu društvenu evoluciju možemo meriti različitim parametrima, ali je verovatno najuočljiviji onaj koji prati geografsko poreklo regruta rimskih legija. U prvom veku nove ere Italija je davala deset puta više trupa u odnosu na provincije donjeg Dunava. Do trećeg veka situacija se potpuno promenila – sa Balkana je dolazilo deset puta više trupa nego iz Italije. Dok su Italijani izgubili interesovanje za vojnu službu, izdržljivi dunavski graničari su na sebe preuzeli obavezu zaštite carstva”. Drugim rečima, pritisak neizvesnosti života na granici (koji je opasan i tvrd) dovodi do etnogeneze, odnosno do stvaranja posebnog osećanja pripadnosti zajednici i teritoriji na koje varvarska sila deluje. U sadejstvu sa promenama državnog uređenja etnogeneza koju su pokrenuli balkanski carevi dovela je do premeštanja težišta imperije sa zapada na istok, što će kao krajnji rezultat imati stvaranje Vizantije, odnosno Istočnog rimskog carstva koje će sam Rim nadživeti za nepunih hiljadu godina (germansko osvajanje Rima 476. g., osmansko osvajanje Carigrada 1453. g.).

Mozaik Venatori(lovci) (imperiumromanum.pl) Muzej Zaječar



Sam lokalitet Felix Romuliana deluje neobično bogat u svojoj postojanosti budući da je od njegovog podizanja prošlo više od sedamnaest vekova na teritoriji i među narodima koji su slabo uspevali da uhvate kontinuitet života. Felix Romuliana je imala dva paganska hrama, žrtvenik, kule osmatračnice, terme, bogate podne mozaike (od kojih je jedan bio poklonjen Titu, ali je kasnije vraćen), carsku rezidenciju, bila je omaž poreklu i lojalnosti. Felix Romuliana je mesto posebnog značaja jer je tu poslednji rimski imperator po svojoj smrti proglašen za božanstvo (izvršena je apoteoza Galerija i njegove majke Romule), a oboje su sahranjeni na brdu Magura iznad same palate. Već posle carevanja Galerija, koji je žestoko progonio hrišćane, ali i formalno doneo zakon o toleranciji 311. g., novi rimski imperator rodom iz današnjeg Niša, car Konstantin (osnivač današnjeg Istanbula), proglasiće hrišćanstvo ravnopravnom religijom donoseći čuveni Milanski edikt 313. g. Dva imperatora na razmeđu kretanja carstva rođeni na stotinak kilometara udaljenosti.

Za Balkan nikad ništa nije previše.

Car Konstantin i car Galerije


 

Нема коментара:

Постави коментар