13. 8. 2014.

(Smrtna) kazna ili spektakl?

Gotovo posle svakog monstruoznog ubistva u Srbiji u javnosti se pojave priče o neophodnosti vraćanja smrtne kazne kao jedine adekvatne za počinjeno monstruozno ubistvo. Prethodnih godina su tabloidi prednjačili u popularizaciji zagovaranja smrtne kazne – što je i razumljivo, jer su tabloidni mediji po definiciji senzacionalistički i skandalozni baš kao i smrtna kazna. Međutim, ove godine, posle ubistva Tijane Jurić, oglasio se ministar unutrašnjih (ne)dela koji je istakao da je šteta što smo ukinuli smrtnu kaznu i da nismo zreli za evropske standarde. Šta je ministar podrazumevao pod evropskim standardima nije jasno, ali smrtna kazna je jedno vreme bila evropski standard – istina pre dva, tri veka. Ni naš kapitalizam nije savremeno evropski, pa možda na tom tragu domaća aristokratija zahteva i populističke kazne, što možda ima smisla ako se čita Fukoovo delo „Nadzirati i kažnjavati“. Ko zna šta je na repertoaru posle Vebera...jedno vreme se naslućivao Trocki, možda je na red stigao Fuko...

Pre nego što počnem sa kraćom analizom pojave i razloga nestanka smrtne kazne u, danas razvijenom, zapadnom svetu, par rečenica o suštini smrtne kazne i šta se njome zapravo postiže.

Smrtna kazna je trijumfalno ceremonijalna presuda kojoj je posredni cilj kažnjavanje prestupnika, a glavna meta joj je upozorenje društva. Smrtna kazna ima za cilj da suspenduje drugačije mišljenje institucija i da čitav sistemski aparat svede na golu silu, što je izvodivo u nerazvijenim društvima gde religija igra veoma bitnu ulogu u regulisanju međudruštvenih odnosa. Tu gde religija ima snažnu ulogu u regulisanju društvenog života ne postoji nacija i ne postoje građani, nego podanici. Izvođenje smrtne kazne je zbog toga predstava koja ima za cilj da mistifikuje počinjeno krivično delo, a ne da ga racionalno objasni i analizira isto. Ta vrsta predstave koja se odigrava i oko koje se pravi spektakl odraz je nepostojanja bezličnih institucija i prisustva impulsivnosti u vođenju (socijalne) politike. Impulsivna politika je harizmatska i autokratska politika tipična za monarhijska državna uređenja, što kod Fukoa igra bitnu ulogu jer je izvržilac smrtne kazne – dželat – otelotvorenje monarha/vladara koji poseduje moć i znanje (znanje zastrašivanja) da javno čereči i sprovodi osvetu nad društvom kroz javno izloženog prestupnika.

Zato je kažnjavanje, kao iživljavanje dželata/vladara, suštinski marketinški potez za cementiranje sistema straha i torture, obogaćen besplatnim spektaklom za sve. A spektakl je, kao što su Situacionisti još šezdesetih primetili, kapital akumuliran do one granice kada postaje slika koja omogućava jeftinu zabavu milionima.


***


Fukoova analiza usmerena je na kažnjavanje počinilaca određenog krivičnog dela, njegova analiza počinje sa prikazima mučenja na javnim mestima koja su imala za cilj da služe kao primer drugima. Mučenja koja su bila tipična za period do druge polovine 18. veka polako nestaju kao segment socijalne politike kažnjavanja, na njihovo mesto dolaze sistemi koji imaju za cilj da prevaspitaju pojedinca i vrate ga u kolotečinu svakodnevnog života, prvo u kaznenoj jedinici, a potom posle adekvatne resocijalizacije i u svakodnevni život van totalne institucije u kojoj je individua (shodno počinjenom delu) boravila. Telo prekršioca javnog reda i zakona zameniće njegova „duša“, odnosno mentalni sklop koji će trpeti torturu sistema kome je taj pojedinac zaista potreban. U društvima bez razvijene podele rada, gde novčana privreda ili ne postoji ili je na veoma niskom stadijumu razvoja, gde se porez plaća shodno prinosima sa zemljišta na kome stanovništvo živi (ili se ne plaća uopšte u zamenu za obradu zemlje i služenje lokalnom aristokrati – zemljoposedniku) kaznene mere su bile brutalnije u smislu primene fizičke sile vlasti nad počiniocem prekršaja. Odnos između nadređenog i podređenog je neposredniji, više obojen emocijama i samovoljom u korist prvog, a samim tim čitav pravni sistem počiva na fizičkim represalijama i cilju održavanja normalnog stanja u korist vlasti i privilegovanih. Vlast ne sprovodi samo kaznu već i osvetu nad onima koji se usude da uzdrmaju poredak, to je obrušavanje na pojedinca kao neposlušnog i nelojalnog, ali i na sve one koji razmišljaju izvan sistema privilegija.

Javno mučenje kao kazna postajalo je vremenom neadekvatno i kao potencijalno kontraproduktivno, spektakularnost prizora je postala tačka u kojoj se masa poistovećuje sa okrivljenim i stoga je takav pristup označen kao remetilački. Iz tog razloga, telo će postati samo „posrednik“ u širem krivičnom postupku, telo je fizički objekat koji ima prava na određena pravna uživanja i upravo će se ukidanjem tih pravnih uživanja počiniocu krivičnog dela staviti do znanja kolika je snaga državnog aparata, kao i njegove namere po pitanju kažnjavanja. U tom smislu kazna više nije puko ispoljavanje besa i surovosti vlasti, kazna sada deluje kao prevaspitavajuća mera (resocijalizacija se pokazala kao potpuni promašaj, ali je zato stvorena čitava mašinerija različitih islednika nadležnih za različite segmente ličnosti) koja nastupa iza očiju javnosti i koja uvodi čitav niz dodatnih elemanata u toku samog procesa, tj. suđenja. Pod tim se misli na analizu šire slike počinjenog dela kao i analiza samog psihološkog profila počinioca, a sve sa ciljem da se što bolje prouče konteksti nastanka takvih devijacija i njihovo kasnije sprečavanje. Na taj način se postiže bolje upravljanje resursima, odnosno čitavim sistemom, to je svojevrsna ekonomija kaznenog sistema koja više ne deluje na kratke staze, već traga za dugoročnim rešenjima socijalne anomije. „Posledica te novonastale uzdržanosti jeste da dželata, neposrednog anatoma patnje, zamenjuje čitava četa stručnjaka: nadzornici, lekari, kapelani, psihijatri, psiholozi, vaspitači; već samim svojim prisustvom kraj osuđenika, oni pravosuđu pevaju hvalospeve koji su mu potrebni i jemče mu da telo i bol nisu krajnji ciljevi njegove kaznene delatnosti.“ (Fuko, 1997:14) Ovaj sistemski pristup podrazumeva detaljnu analizu, to nije ograničavanje na trenutak izvršenja presude, ovde je na delu hermeneutičko proučavanje prekršaja koje će biti sankcionisano takođe merama koje imaju za cilj sistemski preobražaj ili, u najgorem slučaju, uključenje u sistemski aparat države. Namesto tela koje je ranije bilo meta zakona, ovde je reč o telu kao subjektu koji poseduje određena građanska prava, a koja će mu ovom prilikom biti oduzeta. Dakle, pojedinac se tretira kao građanin, kao osoba koja poseduje određena prava i najelementarnije od tih prava – pravo na život. To pravo na život kod počinioca zločina tretirano je na već dva pomenuta načina, dirketnim uništavanjem samog subjekta kao materijalnog bića i sistemskom mentalnom procesu prevaspitavanja. Promene koje su se odigrale u sferi kažnjavanja nisu se odigrale nasumice, već su bile praćene širim društvenim kretanjima. Pojedinac se, sa sve većom modernizacijom društva i participacijom u državnim institucijama, počinje osećati kao građanin, naspram prethodnog sistema feudalnih obaveza koji je deprivilegovane slojeve označavao kao podanike. To je bitna tačka u analizi čitavog procesa i metamorfoze sistema kažnjavanja. Naime, podanik je osoba koja ne odlučuje o procesima koji se odvijaju u javnoj vlasti, to je osoba koja svojim rođenjem stiče status u društvu koji će je pratiti do kraja života. Tek sa pojavom prve komercijalizacije privrede i stvaranja građanskog sloja i anticipacije onoga što će kasnije biti prepoznato kao buržoazija, dolazi do urušavanja jednog sistema privilegija. Dakle, građanska emancipacija i aktivno učešće u društvenom životu, pre svega u privrednom sistemu, uticalo je na način na koji će se regulisati prekršaji. Pojedinac u jednom društvenom sistemu u kome postoji razvijena podela rada, gde je na delu sve veća profesionalna diferencijacija i stoga sve veća emancipacija, postaje bitan faktor odlučivanja.

Reforma kaznenog sistema je započeta još u drugoj polovini 18. veka, kao priprema za sveopštu industrijaliazciju i novi način uređivanja mera nadziranja i kažnjavanja. To je jasno ako se ima u vidu sve veći uticaj buržoazije na dvoru, odnosno sve veće usložnjavanje i borba oko monopola sile. „Treba drukčije kažnjavati: ukinuti fizičko sučeljavanje suverena sa osuđenikom; okončati sukob u kome učestvuju osveta vladara i uzdržani bes naroda, a posrednici su stradalnik i dželat. Javno mučenje je vrlo brzo postalo nedopustivo . . . Javno mučenje je u svakom slučaju opasno, zbog oslonca kojeg u njemu nalaze uzajamno suprostavljeno nasilja kralja i naroda.“ (Fuko, 1997:71) Sasvim je razumljiva ova tendencija centralne vlasti da zabrani javna mučenja koja su mogla postati samo kontraproduktivna, pogotovo ako se uzme u obzir da se od naroda, sa pojavom komercijaliucije, sve više zahtevalo u smislu obaveza prema državi, a da zauzvrat nije mnogo toga dobijao. Jednostavno, došlo je do prilične asimetrije između centralnog aparata, koji je u svojoj suštini još uvek bio aristokratski i koji je počivao na sistemu privilegija, a koji se nije mogao izvući iz neminovnosti koemrcijalizacije začete u srži buržoaskog načina proizvodnje. To će biti jedan od razloga zbog kojih će doći do revolucije 1789. godine, kao potpuno prenaprezanje društvenog sistema i ekonomije na čelu sa jednom parazitskom društvenom klasom. To je i poenta mera kažnjavanja, obaveze centralne vlade postale su sve nametljivije i veće prema najvećem delu populacije, nezadovljstva je svakako bilo mnogo (uostalom, kao i u svakoj većoj društvenoj transformaciji), te stoga način kažnjavanja nije mogao biti jednostavno preslikan iz feudalne prošlosti. Otvorenih sukoba unutar društva bilo je sve manje, kao glavni neprijatelj često se locirala centralna vlada, te je iz tog razloga postalo neprikladno i neefikasno koristiti direktnu fizičku konfrontaciju kao sredstvo obračuna sa počiniocima prekršaja. Narod koji je bio naviknut da gleda javna mučenja u krvi i surovost vlasti koja, i onako, podiže namete, bio je sklon da rešenje svojih problema reši isključivo preko prolivanja krvi, odnosno u seriji ustanaka koji bi kulminirali revolucijom. To će na kraju i zadesiti Francusku, što samo pokazuje da vlast nije bila spremna da se suoči sa korenitim reformama, već se zadržala na uzdržavanju od eksplicitnog kažnjavanja, što sasvim sigurno nije bilo dovoljno za poboljšanje šireg društvenog raspoloženja. „Stvarni cilj reforme, i to počev od njenih najopštijih formulacija, nije toliko da utemelji neko novo kazneno pravo polazeći od pravičnijih načela, nego da zasnuje novu ’ekonomiju’ kaznene vlasti, da obezbedi njenu bolju raspodelu, kako ne bi bila ni suviše koncenrtisana u nekoliko privilegovanih tačaka, ni suviše podeljena među uzajamno suprostavljenim instancama; da je rasporedi u homogene krugove tako da ona može da se vrši svuda, neprekidno, pa i u najsitnijim ćelijama društvenog tela.“ (Fuko, 1997:78) Usavršavanje kaznenog aparata značilo je sofisticirani načina kažnjavanja koji je imao za cilj da nanese manje štete, pre svega državi, a potom i pojedincu koji je, opet, trebao živ takvoj državi. Fuko ovaj novi sistem kažnjavanja poredi sa, u to vreme, projektima planova Bentamovog „Panoptikona“ koji je po karakteru svenadzirući. To je vreme građenja prvih velikih zatvora koji su imali za cilj obuku i resocijalizaciju zatvorenika, u širem društvenom smislu, svenadzirući karakter je shvaćen, u prenesenom značenju, kao tendencija ka sve većoj međuzavisnosti i kontroli društva.

Pojedinac se više ne kažnjava brutalnim ispoljavanjem fizičke sile nad njim, to je sada prošlost, a na mesto takvih mehanizama došao je sistem vaspitavanja i stvaranja „poslušnih tela“, disciplina je postavljena na vrhu hijerarhije koja kažnjava. Kazna se sprovodi daleko od očiju javnosti, u zatvorenim i specijalizovanim ustanovama, dakle to je specifično ograđen prostor koji nije dostupan bilo kome. Unutar tog ograđenog prostora važe specifična pravila igre koja su definisana kontrolisanjem aktivnosti. Vreme koje se provodi u tim totalnim institucijama (zatvori, bolnice, sanatorijumi) isparcelisano je do najsitnijih detalja, tačno se zna šta se kada radi i na koji način se radi. Smisao takvog načina upravljanja životima pojedinaca je ekonomisanje životnim vremenom koje treba iskoristiti na najbolji način, a u cilju što većeg profita. Disciplina predstavlja kombinovanje proizvodnih snaga da bi se dobio efikasan aparat. Normirajuća sankcija je tu neodvojivi deo čitavog procesa, ona ima za cilj da, preko disciplinske kazne, smanji odstupanje od uobičajenog pravila ponašanja, tj. ona je sredstvo kojim treba uvežbavati potčinjene. To uvežbavanje zahteva uključenje velikog broja stručnjaka u analizu čitavog problema kao remetilačkog faktora društvenog sistema, pa tako dolazi do sistematske analize anomije koju treba izanalizirati u svojoj sušitini i preduhitriti njeno, eventualno, ponovno pojavljivanje. „Panoptizam je opšte načelo nove ’političke anatomije’ kojoj su predmet i cilj odnosi discipline, a ne suvereniteta.“ (Fuko, 1997:202) Paonptizam prividno predstavlja tehničko rešenje, suština je slika određenog društva. Javno mučenje je logičan završetak postupka kakav zahteva Inkvizicija, a stavljanje pod nadzor je prirodan produžetak pravosuđa koje je prožeto disciplinskim metodama i ispitivanjem. Iz ovoga je jasno uočljiva tendencija vlasti da u skladu sa svojim načinom organizacije društvenog i ekonomskog života utiče i na način na koji će se kažnjavati počinioci prekršaja.

Sasvim sigurno da te promene nisu bile samovolja vlasti, već da su se dobrim delom odvijale i kao pritisci „odozdo“, tj. kao zahtevi za poboljšanje uslova i načina samog kažnjavanja. Činjenica da život nije gubljen olako i mučen na javnim mestima dovoljno govori da je reč o sintezi mera koje je potegla vlast, a u cilju efikasnijeg kontrolisanja, i sa druge strane mera koje su došle kao inicijativa socijalnih zahteva, pre svega zahvaljući „levoj“ i liberalnoj ideologiji.
Ali, kada je reč o resocijalizaciji prestupnika i njihovom integrisanju u društvu, ove disciplinske mere zatvorskog nadziranja su se pokazale neuspešnim. Ogroman broj prekršioca zakona pokazao se kao povratnički, što znači da su oni i po puštanju na slobodu ponovo činili slične ili iste (krivične) prekršaje. Stoga su zatvori odigrali drugu prosistemsku ulogu, a to je da su osuđenici neretko bili doušnici vlasti, obavljali raličite prljave poslove i postali neka vrsta policijskih uhoda.

***


M. Fuko. (1997). Nadzirati i kažnjavati. Nastanak zatvora. Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.

1 коментар:

  1. Toplo bih preporučio MR Pedro kreditne usluge bilo kojoj osobi kojoj je potrebna financijska pomoć i oni će vas držati na vrhu visokih direktorija za sve daljnje potrebe. Još jednom pohvaljujem sebe i vaše osoblje za izvanrednu uslugu i korisničku uslugu, jer je ovo sjajno sredstvo za vašu tvrtku i ugodno iskustvo zajmoprimcima poput mene. Želeći vam sve najbolje za budućnost.MR, Pedro je najbolji način da dobije lagan zajam, evo njihove e -pošte .. pedroloanss@gmail.com Hvala vam što ste mi još jednom pomogli u zajmu u svom iskrenom srcu, zauvijek sam zauvijek. zahvalan.
    Možete se obratiti gospodinu Pedro -u Jeromeu za sljedeću financijsku pomoć kao što su zajam u kući, zajam za automobil, poslovni zajam, osobni zajam, zajam za trgovce, SBA zajam.

    ОдговориИзбриши