1. 12. 2014.

Futurizam i tragika postindustrijskog doba

Kako za vrhunce umetničkog stvaralaštva smatram period dvadesetog veka koji je iznedrio različite avangardne pokrete koji su godinama tavorili u budžacima buržoaske i aristokratske Evrope, a tu pre svega mislim na likovno stvaralaštvo koje masovnu izražajnost zadobija tek posle Drugog svetskog rata, to se nekako nametnulo da razlog njihove masovne vidljivosti treba tražiti u društvenim odnosima i političkoj klimi. U ovoj podužoj prvoj rečenici već dva puta koristim reč „masovno“ što samo po sebi daje određeni ukus i nijansu tekstu. Smisao masovnosti odnosi se na dostupnost nekog resursa najvećem mogućem broju ljudi, a još jedna bitna tačka jeste i anti-elitizam. Početak dvadesetog veka je obećavao upravo to, provalu masa u javnu sferu koja je dugo bila aristokratski rezervisana. Stoga su mase postale noćna mora konzervativaca, a sadržina i telo različitih revolucionarnih pokreta, kako nacionalističkih, tako i fašističkih i komunističkih. Nacionalistička priča se ubrzo izlizala tokom devetnaestog i početkom dvadesetog veka kada se pokazala kao loša fasadna odbrana kapitalističke Evrope od sve učestalijih socijalnih nemira i, potom, uticaja Oktobarske revolucije, pa je tako istočna Evropa 1918. skrojena po nacionalističkim principima tadašnjeg američkog predsednika Vilsona od kojih ni jedan nije rešen do današnjeg dana. Ispod svega toga nalazila se proleterska socijalna beda koju je, na neki način, trebalo kanalisati i izmanipulisati, a pri tom se oslanjati na realnu konfiguraciju ne tako visoko razvijenih međudruštvenih odnosa.

Umetnost u tim godinama, početak dvadesetog veka, igra veoma revolucionarnu ulogu i obraća se upravo masama sa ciljem stvaranja novog društva i novog čoveka, umetnost daruje Futurizam.

Tako prvo nastaje italijanski Futurizam sa Marinetijem kao glavnim protagonistom, a ubrzo potom esencija Futurizma se seli i u Rusiju gde će je Majakovski reprezentovati na najbolji način. Ondašnja Jugoslavija je imala svog futurističkog predstavnika u vidu Zenitizma čiji je osnivač bio Ljubomir Micić, inače Marinetijev prijatelj. Ideje Futurizma su promovisale eru Moderne, slavile su industriju, tehnologiju, brzinu, mašine, pevalo se o dinamici, pokretu, antitradicionalizmu, sukobima, pa i ratu. Kada je reč o odama sukobima i ratovima onda valja imati na umu da je to karakteristično pre svega za italijanski Futurizam (kao i za pomenutog Micića) koji je bio i otvoreno fašistički i mizoginijski definisan, ali je takođe insistirao i na zatiranju kolektivnog istorijskog pmaćenja kroz uništavanje muzeja. Ruski futurizam je, moglo bi se reći, bio više na zemlji i politički realniji i svesniji od italijanskog koji je u nekim segmentima delovao kao naučno-fantastični futurizam i neka vrsta anti-utopije. Ipak, ono što je zajedničko i jednom i drugom futurizmu je doživljaj lepote mašine i industrije koja je shvatana kao oružje za emancipaciju masa koje kada se jednom dokopaju upravljanjem nad industrijom imaju mogućnost kreiranja novog sveta i novog čoveka. Oktobarska revolucija je bila bljesak koji je na trenutak učinio mogućim ostvarenja nekih futurističkih ideja. Ipak, realni društveni i politički odnosi su bili bitno drugačiji, a revolucionarna umetnost se u drugoj polovini dvadesetog veka seli u halucinacije i bekstvo iz realnosti. Hipi pokret bi ovde mogao da ima veliku „odgovornost“ jer je u priličnoj meri pasivizovao bunt, odnosno usmerio ga na drugu stranu, stranu identiteta i slobodnijeg hedonizma. Samim tim, subverzvnost hipi pokreta je svedena na trenutni šok koji je raskalašna omladina izazvala kod puritanske, konzervativne, zapadne javnosti i u krugovima tradicionalista, religioznih i njima sličnih. Umetnost se preusmerila na cveće i livade, neiskvarenu prirodu, konzumaciju halucinogenih „prirodnih“ biljki, a možda najbolji primer snage uticaja ovih ideja daje Tolkinovo delo „Gospodar prstenova“ koje, iako napisano mnogo pre pojave hipi pokreta (pre i tokom Drugog svetskog rata), postaje neka vrsta svete knjige generacijama hipika šezdesetih i sedamdesetih. S obzirom na to kada je knjiga nastala, kao i u kojem tonu je pisana, daje se zaključiti da ju je pisao antimodernista koji ide kontra svog umetničkog okruženja. Kulturni šok koji izaziva hipi pojava koristi CIA koja je sve to vešto „unovčila“ za američku stvar tokom Hladnog rata, pa je tako finansirala različite umetničke pravce i umetnike kao što su Džekson Polok ili Luj Armstrong.

Na taj način je umetnost „države blagostanja“ pokazala svoju anemičnost i apolitičnost kada je reč o društvenoj dinamici i društvenim sukobima, a naspram koje Futurizam deluje kao ratni zločinac, ili u najboljem slučaju zagovornik govora mržnje i ratni huškač.

Kraj dvadesetog veka, odnosno devedesete, je doneo drastične promene u političkom životu širom sveta u gotovo svim sferama društvenog života. Jedna od tih drastičnih promena desila se i u muzici koja sve više postaje „industrijska“. Industrijska u smislu da se Futurizam, na izvestan način, vraća na mala vrata, ali ovog puta lišen ideoloških i političkih proglasa. Ironično, u postindustrijskom dobu, kako su mnogi nazvali period od pada Berlinskog zida, javlja se muzički pravac koji kao da je epitaf na grobu industrijalizovane „države blagostanja“. Elektronska (tehno) muzika je na najbolji način pokazala lepotu mašine, njenu jednostavnost, brzinu, snagu, sve ono što su futuristi pevali kojih osamdeset godina ranije u slavu dvadesetog veka koji je izneverio i jedne i druge. Elektronska muzika se pokazala fleksibilnom, kombinovala je različite žanrove i kulturne uticaje pre svega onih koji su prvi osetili udare zapadnog neokonzervativizma –  radnička klasa od koje je stvorena armija prekarijata, nova društvena podklasa.  



1 коментар: